I danas je u Beogradu nastavljeno suđenje u slučaju Koste Kecmanovića. Srpska javnost sa jako velikom pažnjom prate cijelu priču, a svakako da je u gro planu njegova majka, koja se pomalo ponaša i neprimejreno prema roditeljima pobijene djece.
Danas je nastavljeno građansko suđenje obitelji Kecmanović, među kojima su Miljana, Vladimir i ozloglašeni masovni ubojica Kosta Kecmanović, koji su 3. maja u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” nemilosrdno lišili života devetero djece i čuvara.
Nakon svjedočenja Milanke Negić, majke Sofije Negić, svoje su izjave dali braća i sestre preminule djece. Zbog mlađih godina svjedoka, sud je odlučio ovaj dio suđenja zatvoriti za javnost. A. Božović, stariji brat Ane Božović, iskazao je žestoke emocije tijekom svjedočenja, doznaje se iz izvora iz Republike. Nakon toga je nekoliko minuta stajao pokraj oca kako bi se pribrao. Kako bi izbjegao medijsku pozornost, iz sudnice je izašao s kapuljačom. Kad su stigli do ugla zgrade Visokog suda, tinejdžer se srušio u očev zagrljaj. Nažalost, njegova majka nije smogla snage da podupre sina i posluša njegovu priču o boli koju je prouzročio gubitak sestre. Majke ubijenih djevojaka otišle su sa suda, a Nina Kobiljski, majka Eme Kobiljski, vidno izbezumljena. Svoje slaganje izrazila je tijekom suđenja.
Važno je napomenuti da je tužbu podnijela skupina od 27 tužitelja, koji su članovi obitelji žrtava masakra. Optuženi u ovom slučaju su maloljetni Kosta Kecmanović i njegovi roditelji. Sud će odluku o tužbi donijeti nakon okončanja parničnog postupka. Ova odluka može uključivati potpuno ili djelomično prihvaćanje zahtjeva obitelji ili potencijalno odbijanje. Tijekom suđenja, sud je slušao iskaze obitelji žrtava, koji su izazvali snažne emocije. Srdačan govor o gubitku kćeri Sofije održao je Slobodan Negić, dok je majka preminule djevojčice podijelila svoje osobno iskustvo otkrivanja tragičnog događaja. Dodatno, roditelji djevojčice ubijene u školi “Ribnikar” dali su iskaz koji je duboko pogodio sve prisutne u sudnici.
Uz parnični postupak, u tijeku je i sudski postupak protiv roditelja maloljetnog nasilnika, kao i odgovorne osobe za nadzor nad streljačkim klubom u kojem je navodno stekao streljačko umijeće. Nadalje, tužbe su podignute protiv škole u kojoj se tragični incident dogodio, kao i protiv Vlade Srbije. Dodatno, tužbe su podnijeli članovi obitelji Dukić i učiteljica koja je zadobila teške tjelesne ozljede. Nasuprot tome, Milanka Negić, svladana suzama i podnoseći neopisivu tjeskobu gubitka 13-godišnje kćeri u masakru Koste Kecmanovića, iznijela je iskren prikaz svog viđenja događaja od 3. svibnja.
Kad me Nora obavijestila da je vidjela Sofiju kako leži kraj klavira, ali me uvjerila da nije ozlijeđena, nisam mogao suzdržati olakšanje. Prema Norinim riječima, bile su zajedno u toaletu, a ona je kod sebe imala Sofijinu jaknu. Kad je zvuk pucnja odjeknuo zrakom, Nora je brzo odvela Sofiju u susjednu kabinu i natjerala je da čučne na zahodskoj dasci, skrivajući svoje noge od pogleda. Međutim, iz nepoznatih razloga, Sofija je iznenada izletjela van. Tražeći pojašnjenje, pritisnuo sam Noru za više pojedinosti o Sofijinom boravištu. Tada je Nora otkrila: “Sofija je pogođena u ruku”.
Iznenađen, upitao sam je odakle joj ta informacija. Njezin je odgovor bio jednostavan, ali poražavajući: “Vidjela sam to svojim očima.” Shrvana očajem, Sofijina ožalošćena majka, koja je obožavala “Beatlese” i “Led Zeppeline”, jecala je: “Ne, Sofia, ne. To ne može biti istina.” Naše mučno putovanje dovelo nas je do drugog kata policijske postaje, gdje nam je rečeno da se okupimo, očajnički tražeći bilo kakve vijesti o našem nestalom djetetu. Nažalost, službenici su izgovorili riječi koje su parale srce: “Nažalost, nemamo dobrih vijesti za podijeliti.”
Slobodan je pao na koljena ispustivši očajnički krik, a ja sam prodorno vrisnula. Nastavio sam hodati, stalno ponavljajući da to jednostavno ne može biti istina. U očajničkom pokušaju da pronađemo neki privid nade, vratili smo se u hitnu pomoć, nadajući se bez nade da je došlo do pogreške. No, tek kad je vidjela identifikaciju, prava je surova stvarnost nastupila. Milankine riječi popraćene su teškim uzdahom, dok je nervozno vrpoljila kosu i trljala lice. Govorila je o Sofijinoj sobi, kako je ostala netaknuta, ispunjena njezinim svakodnevnim ritualima i kako ju je frustriralo što njezin miris polako nestaje.
Njezina najveća briga vrti se oko teškog zadatka objašnjavanja istine svom petogodišnjem sinu iz drugog braka sa Sofijom i njezinom djetetu. Brine se kako dočarati činjenicu da uz sebe nikada neće imati sestru s kojom je dijelio nebrojene trenutke igre i smijeha.
