Kraljevina Jugoslavije je za svog perioda, bila jako moćna, i bila je strah i trepet u odnosu na puno razvijenije i bogatije kraljevine u to vrijeme. Kao što možete i da zaključite po naslovu našeg današnjega članka, malo ćemo govoriti o posljednjem kralju na čelu ove kraljevine.
Kralj Petar II Karađorđević, rođen 6. rujna 1923., bio je najstariji sin kralja Aleksandra I Karađorđevića i kraljice Marije. Kumovi su mu bili kralj George VI i kraljica Elizabeta od Ujedinjenog Kraljevstva. Nažalost, njegov je otac 1934. ubijen u atentatu u Marseilleu, što je dovelo do nasljednog prijenosa titule kralja na Petra. Osnovno obrazovanje stekao je u Bijeloj palači, a studirao je iu Velikoj Britaniji. Po povratku u Jugoslaviju nakon ubojstva oca preuzeo je titulu “kralja Jugoslavije”. Međutim, zbog njegove mladosti, kraljevska vlast je povjerena namjesništvu, kako je navedeno u testamentu kralja Aleksandra I. Knez Pavle Karađorđević predvodio je namjesništvo u kojem su bili i Ivo Perović i Radenko Stanković. Tek je 27. ožujka 1941., nakon prosvjeda, kralj Petar II službeno došao na vlast.
Zemlja je doživjela značajne prosvjede nakon pristupanja Trojnom paktu, koji je dosegao vrhunac 27. ožujka 1941. Unatoč tome što formalno nije bio punoljetan, kralj Petar II proglašen je takvim dekretom i odmah je preuzeo vlast od Namjesništva. Njegova je vladavina, međutim, trajala samo 19 dana. Kraljevina Jugoslavija je 6. travnja 1941. bila podvrgnuta bombardiranju. U svjetlu okolnosti, premijer armije general Dušan Simović predložio je da se kralj Petar II pošalje u progonstvo, preporuka koja je postupljena 14. travnja. Kraljevo putovanje odvelo ga je najprije u Grčku, zatim u Jeruzalem i Egipat, prije nego što je konačno stigao u Engleskoj u lipnju 1941.
U službenom proglasu od 16. travnja 1941., kralj je izrazio svoju nepokolebljivu odlučnost da nastavi borbu protiv strašnog neprijatelja, unatoč tome što je bio prisiljen povući se s državnog teritorija. Dok je čast zastave ostala netaknuta, kralj je priznao da je nacionalna sloboda ugrožena. U ovom teškom vremenu, pozvao je svoj voljeni narod da ostane postojan i zadrži vjeru u budućnost. S čvrstom vjerom da će Bog obraniti njihovu pravednu stvar, kralj je proglasio: “Živjela Jugoslavija i njena sloboda!” Važno je napomenuti da ni kralj ni vlada nikada nisu razmišljali o predaji ili kapitulaciji. No, i danas se često koristi sintagma “Nakon kapitulacije Jugoslavije 17. travnja 1941…”, čime se perpetuira jedna povijesna netočnost. Ta se sintagma uvriježila u udžbenicima povijesti kao neupitna činjenica, iznjedrivši teoriju o “dva pokreta otpora”. Smrznuto stanje zemlje omogućilo je svakome da potencijalno organizira akcije otpora.
Ako pretpostavimo da se Kraljevina Jugoslavija nije predala i umjesto toga zadržala svog kralja, vladu i vojsku tijekom Drugog svjetskog rata, onda nema govora o dva pokreta otpora. U tom scenariju postojala je jedna službena jugoslavenska vojska, dok su svi ostali bili ili okupatorske snage ili zločinci. Prema “Albumu Đeneral Draže” Miroslava Samardžića, ako Ravnogorski pokret smatramo ekvivalentom Narodnooslobodilačkom pokretu, oba su bila potpuno legalna i legitimna. Odobreni ustav iz 1931. postavio je mladog i neiskusnog kralja na čelo političkih zbivanja. Međutim, mladi kralj je bio loše pripremljen za ozbiljnost situacije i lako su ga pokolebali članovi vlade i Britanci. Liga velikih izvršila je značajan utjecaj na kralja Petra II., djelujući kao sila u sjeni iza vlade koju je vodio iskusni političar Slobodan Jovanović. Unatoč tome što je podupirao uniju između predstavnika jugoslavenske i grčke kraljevske dinastije, Winston Churchill se protivio kraljevim namjerama.
Bila su tri ministra, Juraj Krnjević, Juraj Šutej i Miha Krek, koji su ostali neutralni u svom stavu. S druge strane, Dragoljub Mihailović je iskazao potporu kraljevim namjerama i preuzeo je na sebe prikupljanje potpisa jugoslavenskih građana koji su se složili s kraljevom odlukom tijekom lipnja i srpnja 1943. Referendum održan u studenom 1945. doveo je do ukidanja monarhije , što je rezultiralo time da je Jugoslavija postala jednostranačka država pod vlašću Komunističke partije. Dok neki povjesničari kraljevu odluku da se odrekne svojih ovlasti i prenese ih na potkraljevstvo i vladu smatraju abdikacijom, ostaje pitanje je li to uistinu tako?
Nakon izgnanstva, kralj Petar II boravio je u Londonu zajedno sa svojom suprugom i njihovim sinom Aleksandrom, koji je rođen 1945. Kako bi osigurao da se Aleksandar, kao zakoniti prijestolonasljednik, rodi na jugoslavenskom teritoriju, britanski premijer Winston Churchill odredio je apartman broj 212 cijenjenog londonskog hotela “Claridge’s” kao jugoslavensko tlo.
