Koliko god da bježimo od istine, uvijek je jedna stvar zagarantovana i sigurna, a to je da ćemo jednog dana da umremo. Neki ljudi pokušavaju da preguraju što duže, a to se posebno odnosi na bogataše, koji mjenjaju organe te misle da će živjeti 100+ godina, što je u potpunosti nemoguća stvar.
U suvremenom društvu nije neuobičajeno svjedočiti egzekuciji nepotrebnih srpskih običaja na pravoslavnim grobljima, kojih u davna vremena nije bilo, što je pokazatelj novonastalih i modernih praksi.
Naša je kršćanska obveza raznim djelima pobožnosti častiti uspomenu na naše pokojne voljene. Pozvani smo ih uključiti u naše molitve, moleći Boga za miran pokoj njihovih duša. Paljenje svijeća, služenje misa zadušnica i podizanje spomenika kao nadgrobnih obilježja dio je svetih običaja kojih se držimo. Nadalje, naša je odgovornost osigurati da se njihova posljednja počivališta održavaju na pošten i organiziran način. Ove prakse su čvrsto ukorijenjene u učenjima crkve.
Srbi imaju izrazitu nebrigu prema počivalištima svojih najmilijih, nebrigu kakvu nema ni jedan drugi narod. Taj se nemar očituje u potpunom napuštanju grobnih mjesta, bez ikakvih napora da se ona obilježe i održavaju. Međutim, u pojedinim krajevima Srbije taj stav ima drugačiji oblik, onaj koji naginje ekscesu. Na grobljima se podižu raskošni spomenici i arhitektonski moderne kapelice koje više nalikuju domu nego posljednjem počivalištu. Ove su strukture opremljene kućanskim potrepštinama kao što su hladnjaci, televizori i kreveti. Crkva s punim pravom ne odobrava ovaj običaj.
Kako bismo odali počast našim pokojnicima, važno je da spomenik bude skroman, s kršćanskim znakom u obliku križa. Međutim, pravi značaj leži u molitvi za njihove duše i djelima dobrote, kao što je pomaganje manje sretnima i doprinos raznim dobrotvornim organizacijama, uključujući crkve, bolnice i domove za nezbrinutu djecu.
Kad je riječ o crkvenom stavu o pogrebnim obredima i pokopu pokojnika, njezin je primarni fokus na prinosu žita, vina i samom svetom obredu sprovoda.
Tijekom pogrebnog obreda svećenik moli molitvu za mir duše pokojnika i za oproštenje zemaljskih grijeha. Procesije od kuće do groblja također imaju značaj jer same po sebi služe kao molitve. Nažalost, pojedini krajevi u Srbiji razvili su brojne nepotrebne i štetne običaje vezane uz sahrane, od kojih su neki čak i protivni crkvenom učenju. Promjena ovih duboko ukorijenjenih običaja, koji su postojali stoljećima, pokazala se kao izazovan zadatak. Međutim, nedavno su uvedeni novi običaji koji se mogu lakše mijenjati.
Postoje dvije prakse koje se mogu uočiti u ovoj situaciji: kupnja vijenaca za sprovod i podjela darova svim prisutnima. Obje ove radnje uključuju značajna financijska ulaganja iu biti su dvostruke. Praktičnije i učinkovitije bi bilo sredstva za kupnju vijenaca dodijeliti domaćinu ili ukućanima, jer bi to uvelike pomoglo podmirivanju troškova vezanih uz sprovod.
Kao što je bila tradicija, pogrebi bi često uključivali pripremu obilne količine hrane i pića. Posljedično, nije bilo neuobičajeno da se tmurna atmosfera sprovoda pretvori u živahnu gozbu, što je dovelo do toga da se neki pijani nazočni ponašaju neprimjereno i bez poštovanja. Takvo se ponašanje smatra teškim prijestupom i prema pokojnicima i prema članovima njihove ožalošćene obitelji.
Imperativ je da se posvećeni i pobožni pojedinci unutar srpske zajednice aktivno suprotstave ovim pojavama. Dodatno, moramo se pozabaviti tradicijom koja postoji u pojedinim krajevima Srbije, gdje pojedinci koji se vraćaju s groblja čekaju u dvorištu. Svatko opere ruke, iz žeravice izvuče komadić ugljena, uzme ga u ruke i baci preko sebe.
U prošlosti, u vrijeme kada su Srbijom harale zarazne bolesti, dezinfekciju su nalagale civilne vlasti. Međutim, više nije obvezno uključiti se u ovu praksu. U današnje vrijeme dovoljno je osigurati vodu i ručnik za pranje ruku, pogotovo u situacijama kada nema pristupa slavini ili kupaonici. Ovaj jednostavan čin higijene služi kao temelj čistoće.
Obilježavanje četrdesetodnevnog obilježavanja povezano je s različitim tradicijama, od kojih jedna uključuje ritualno žrtvovanje “brave duše”. Važno je napomenuti da ovaj običaj nije dio vjerskih ili crkvenih običaja.
Čin pružanja hrane onima u potrebi, kao čestit čin odavanja počasti preminulima, može se kategorizirati samo unutar utvrđenih tradicija i opravdati kao temeljni razlog za žrtvu. Sve druge prakse ili običaji koji nisu povezani s crkvom čisto su poganske prirode, povezani sa žrtvenim ritualima. Nakon što prođe šest mjeseci ili godinu dana, također je dopušteno obavljati molitve ili komemoracije u čast umrlih.
Četrdesetog dana održava se obred na kojem svećenik osvećuje žito. Slijedi odlazak na groblje, gdje se pale svijeće, a grob se ispunjava mirisom tamjana. Nije uobičajeno da crkvene tradicije uključuju česte zadušnice ili blagdane u ova vremena.
