Tek sa pojavom nekih TV kanala, ali i ekspanzijom interneta, možemo da se uvjerimo kako neki narodi i zajednice žive širom svijeta. Imamo jako puno plemena na primjer u Africi, koji žive na svoj poseban način, a tamo je incest i poligamija i više nego normalna stvar.
U Nepalu, kada se žena uda, ona se zapravo udaje za cijelu obitelj, dajući jednaka prava svoj braći. Praksa poliandrije pojavila se kao rezultat ekonomskih poteškoća. Kroz brak, zemlja se dijeli među braćom, osiguravajući da svatko dobije svoj pripadajući dio. Ženidbom sa jednom ženom nestaje potreba za podjelom imovine.
U regiji Limi, Nepal, živi trio Tibetanaca po imenu Dorje, Pema i Sonam. Unutar ovog područja od 200 četvornih milja, u blizini Tibeta, prakticira se jedinstveni bračni dogovor poznat kao bratska poliandrija. Ovaj poseban oblik braka, koji se smatra izuzetno rijetkim u cijelom svijetu, uključuje dva brata koji dijele i ženu i krevet. Među različitim tibetanskim društvenim skupinama, ova nekonvencionalna zajednica dugo se smatrala oličenjem idealnog braka i obiteljske strukture.
Praksa bratske poliandrije djeluje na jednostavnom principu. Skupina od dvoje, troje, četvero ili više braće kolektivno uzima ženu koja se seli iz vlastitog doma kako bi živjela s njima. Tradicionalno, roditelji bi organizirali te brakove, često birajući vrlo mlade djevojke koje su tek počele govoriti ili hodati. Zanimljivo je da je ovaj običaj ostao nepromijenjen u određenim nepalskim plemenima, gdje roditelji još uvijek diktiraju bračne partnere svojim kćerima. Rituali vjenčanja razlikuju se od regije do regije, u rasponu od toga da sva braća sjede zajedno kao mladoženja do toga da samo najstariji preuzima službenu ulogu. Muškarci obično ulaze u brak tijekom tinejdžerskih godina. Dok najstariji brat obično ima najviše ovlasti u upravljanju kućanstvom, sva braća pridonose poslu i sudjeluju kao seksualni partneri. Koncept braće koja dijele istu ženu potpuno je prihvaćen među Tibetancima i Tibetankama, bez ikakvog osjećaja odbojnosti ili skandala. Opće je shvaćeno da se žena prema svim svojim šogorima odnosi s jednakim poštovanjem i ljubavlju.
Iako je biološki otac, ne pokazuje nikakvu ljubav prema svojoj djeci.
Djeci nedostaje osjećaj međusobne bliskosti, a otac ne pokazuje nikakvu naklonost prema djetetu, iako je svjestan da je biološki otac. To može biti zbog odsutnosti njegove druge braće tijekom ženine trudnoće. U očima djece, sva njihova braća smatraju se očevima i tretiraju ih jednako, bez obzira na to znaju li pravog oca. U nekim regijama, najstariji brat se naziva “otac”, dok se drugi nazivaju “očev brat”. Alternativno, neka područja koriste jedan izraz za svu braću, razlikujući ih kao “starije” ili “mlađe”. Poliandrija je oblik braka u kojem žena ima više muževa, koji su u slučaju Tibeta često braća, poznat kao “bratska poliandrija”. Odgovornost za utvrđivanje koji je brat otac svakog djeteta leži isključivo na ženi. Ona može odlučiti otkriti ove informacije ili ih držati skrivenima kako bi izbjegla izazivanje sukoba unutar obitelji ili zbog neizvjesnosti u vezi s biološkim ocem. Povijesno gledano, društvene strukture nametale su brakove unutar određenih društvenih klasa.
Nakon aneksije Tibeta od strane Narodne Republike Kine, politički sustavi u raznim regijama Tibeta ostali su netaknuti sve do 1959. i 1960. kada su provedene reforme, mijenjajući vlasništvo nad zemljom i porezne sustave.
Počevši od 1981. godine, vlada Tibetanske autonomne regije uvela je zabranu novih poliandrijskih brakova u skladu s obiteljskim zakonom. Primarni motiv iza tibetanske poliandrije, o čemu ćemo kasnije govoriti, čisto je ekonomski. Služi kao sredstvo za zaštitu podjele zemlje, stada i druge imovine, dok istovremeno osigurava dodatni izvor rada za obitelj kada se nevjesta predstavlja.
Prema “načelu mono-braka”, propisano je da u svakoj generaciji, kolektivna muška braća i sestre smiju imati samo jedan brak, što rezultira djecom koja su zakonski priznata kao dio obiteljske jedinice sa svim pripadajućim pravima.
Kako bi se spriječilo rascjepkavanje njihovih posjeda, obiteljska struktura bila je organizirana oko ova dva aranžmana. Prisutnost višestrukih vjenčanih kućanstava unutar jedne generacije smatrala se nestabilnom jer je imala potencijal izazvati sukobe koji bi mogli rezultirati podjelom obiteljske zajedničke zemlje. Za rješavanje ovog problema poligamni brakovi pojavili su se kao održivo rješenje. Da bismo to bolje razumjeli, uzmimo u obzir obitelj s dva ili više sinova. U skladu s tibetanskim zakonima o nasljeđivanju, svi muški članovi obitelji imali su pravo tražiti dio obiteljske imovine. Kad bi se svaki sin oženio drugom ženom, to bi dovelo do stvaranja zasebnih bračnih kućanstava, što bi u konačnici rezultiralo podjelom zemlje između sinova i njihovih obitelji. Kako bi se izbjegao ovakav ishod, bratska poliandrija postala je preferirano rješenje, gdje bi braća dijelila jednu nevjestu. Dok je trostruka ili četverostruka poliandrija postojala, dvobratska poliandrija bila je češća, budući da su ti potonji oblici braka često izazivali značajne obiteljske napetosti.
Da bi se smanjio broj muškog potomstva u kućanstvu, korištene su različite metode.
Jedan je pristup uključivao dodjelu jednog sina na život u celibatu kao redovnika, dok je drugi uključivao slanje sina da služi kao posvojeni mladoženja u obitelji bez muške djece. Osim toga, postojao je manje uobičajen oblik braka poznat kao “višeženstveni brak”. U situacijama kada su sva djeca u obitelji bila ženska, često se birao sestrinski višeženstveni brak. Prema tradicionalnim zakonima o nasljeđivanju, samo su muškarci imali pravo na zemlju. Međutim, u slučajevima kada nije bilo muških nasljednika, kćeri su imale pravo naslijediti obiteljsku zemlju. Kako bi održale cjelovitost obiteljske jedinice, kćeri bi ponudile svoje nasljedstvo mladoženji, koji bi se potom preselio u ženinu obitelj i postao njen član.
Koncept dvogeneracijske poligamije pojavio se kao praktična primjena načela mono-braka. Da bismo to ilustrirali, razmotrimo scenarij u kojem majka umire prije nego što njezin sin ima priliku oženiti se. U takvim slučajevima, ako se otac udovac odluči ponovno oženiti, to bi rezultiralo stvaranjem dva odvojena kućanstva, što bi u konačnici dovelo do podjele obiteljskog imanja. Kako bi se zaobišao ovaj problem, pronađeno je rješenje u obliku poliandričnog braka dvije generacije, gdje bi otac dijelio svoju ženu sa sinom. Ovakav je dogovor osigurao da imanje ostane netaknuto bez ikakve podjele. Nasuprot tome, u situacijama kada bi žena bez muških potomaka postala udovica, sklopila bi dvogeneracijski poliginični brak, dijeleći muža sa svojom kćeri. Time su mogli izbjeći podjelu svoje zemlje.
