Dragoljubova priča počinje 9. prosinca 1941. kada je njegova majka Cveta mučenički ubijena u napadu postrojbi “Crne legije” Jure Francetića u Doboju (kod groblja Donje Pridjelo). Kada je neprijatelj napao selo, uzela je svoje dvoje djece, Dragoljuba od oko dvije godine i kćer Dragicu od tri mjeseca, i počela bježati. Nažalost, nije uspjela pobjeći od svojih neprijatelja. Pronađena je iskasapljena, s iskopanim očima i bebinom pelenom u rukama. Njen suprug Blagoje, koji je bio na vojnoj dužnosti kada je napadnuto selo Gornje Pridjelo, pronašao ju je mrtvu bez djece u blizini. Vjerujući da su s njom umrla i njezina djeca, Blagoye je sahranio svoju suprugu Maliku i uz njezino ime na spomeniku napisao imena djece Dragica i Dragoljub.
Kako je Dragoljub postao Omar?
Dvadeset godina nakon što su ga zvjerski masakrirali vojnici NDH, 21-godišnji Omer Sinanović saznao je istinu o svojoj djeci kada je konačno odlučio otkriti istinu o svom porijeklu. Kao dječak, Dragoljub je odveden u dječji logor u Gradišci, a kasnije ga je usvojila muslimanka Wahida Sinanovich.Chi, tada 22-godišnju udovicu iz Zavidovića, majka je nagovorila da također usvoji muslimanku. . Dječak je jer ona već ima kćer. Dijete je nazvano Omar u čast njenog pokojnog muža. Međutim, kad se ponovno udala, njezin je novi suprug tražio da se dječačić vrati u sirotište jer ga nije želio odgajati.
Od zbjega u Zavidovichu do dolaska u Teshnye House 1948. kretao se između Bijeljine, Kiseljaka u Sarajevu i Jacksove kuće kod Modriče. Kako je rekao u intervjuu za RTV Doboj, jasno se sjeća kako mu je žena koja ga je usvojila rekla da odjednom više nije dobrodošao.
– Tamo sam živio četiri do šest mjeseci, a onda joj je majka umrla, pa se sa mnom i kćerkom preselila u Zavidoviće. Zašto, ne znam. Imala je tada 23-24 godine, zaposlila se, upoznala mladića i kasnije se za njega udala. Godinu dana kasnije, kad su dobili dijete, rekao joj je da će pokušati riješiti situaciju oko mene i da me neće odgajati. Smjestila me u privremeni dom. Došla je kod mene nekoliko puta i onda sam dobio premještaj i nije znala što je sa mnom. Prespavao sam cijeli put do dječjeg doma u Teshneu i sve je nestalo u magli. Kasnije sam saznao gdje sam otišao. U Tešanj sam došao u svibnju 1948. godine i počeo je svoju priču. Istini za volju, bio je prljav, zaražen ušima i nosio je staru odjeću, prije nego što ga je osoblje doma okupalo i očistilo. Kada su ga pitali za ime, dao je jedino koje zna: Omar Sinanović.
Godinu koju im je spomenuo odredio je proizvoljno, prema svojim vršnjacima, pa je rekao da je to 1941. Osnovnu školu pohađao je u sirotištu, a nakon upisa u srednju školu uselio se u studentski dom uz stipendiju gradske uprave. Upisao je srednju ekonomsku školu. – Kad sam je sreo, pitao sam je gdje je kuća Blagoja Blagojevića. Pogledala me je i samo me pitala: “Zar ti nisi moj brat?” Rekao sam da ne znam. “Moj tata je jutros bio u banci s nekim. Mislio je da bi to mogao biti njegov sin. Ona je bila njegova kći iz drugog braka. I zagrlio sam je i otišli smo kući. Došli smo kući i sreli se s gospođom koja je također bila u banka. Rekla mi je: ‘Ne možeš čekati do subote?'” Dvadesetak dana nakon što je saznao Omarovu priču, dobio je dojavu, zbog koje je dobio osam slobodnih dana. Kad sam otišla kući i rekla ocu, isprva se nije složio, ali kasnije je pristao.
Nakon polaganja ispita na zagrebačkom Kaznenom učilištu, dva sata kasnije dobio je rad u kojem je stajalo da su on i njegov otac imali više od 90 posto podudarnosti. Kako kaže, slavili su u konobi na željezničkoj stanici, kuda su prošli mnogi vlakovi, prije nego što su odlučili otići kući i zabava je tek počela.
