U nastavku našeg današnjega članka govorimo malo o vjeri, kojoj se okreće sve više ljudi u današnje vrijeme. Jednostavno, osobe kako ulaze u godine, sve su svjesnije da sve ono što su radile loše u mladosti, kad-tad će da dođe u naplatu.
Često postoji znatiželja oko ideje je li prihvatljivo da se čestiti i uzorni kršćani suočavaju s izazovima u životu, dok se čini da oni koji su grešni i nemaju smjernice napreduju bez napora.
Često se pojedinci pitaju da li je moralno prihvatljivo da netko vodi razvratan život ispunjen prijevarom, krađom, prepuštanjem porocima i napuštanjem svoje vjere, samo da bi se pokajao i ušao u nebo na kraju svog zemaljskog života zajedno s onima koji su ostali vjeran i odolio iskušenju.
Riječi oca Rafaila dotakle su se i ove teme. Odvojite trenutak da čujete njegovu poruku: “Oni koji podnose teškoće u ime Kristovo, obdareni su božanskom milošću.”
Poteškoće su darovane kreposnima kao sredstvo rasta, dok su grešnici suočeni s izazovima u svrhu pročišćenja. Iskorijenjivanje grijeha ne može se postići bez podnošenja patnje.
Prema riječima oca, ako je grijeh teške prirode, kao što je čedomorstvo, ne može se jednostavno ispovjediti. Pokajanje uključuje iskustvo bolne patnje, a kroz tu patnju grešniku se daje prilika da se pročisti. Ispovijed služi kao buđenje spoznaje da je učinjena pogreška i molba za pomoć i oprost. U svetom prostoru ispovijedi pokornik dobiva snagu i oprost u obliku obećanja, uz sposobnost podnošenja pokore. Iako nije izričito navedeno, ovu ustrajnost daruje Bog do samog kraja, što predstavlja pravo pokajanje. Nevolje koje se dožive u ovom procesu nisu samo korisne nego i iskupljujuće. Otac Rafaelo ističe razliku između muke koju podnosi pravednik i one koju je Bog nametnuo grešniku.
Nevolje koje podnose čestiti služe za njihovo uzdizanje i veličanje, dok su pojedinci koji ne pripadaju određenoj vjeri podvrgnuti specifičnim nevoljama kojima je cilj poniziti njihov ponos. Ta su iskušenja često teška i iscrpljujuća, a nitko im ne može pomoći jer ih je Bog dopustio. Čak ni sveci ne mogu posredovati u korist onih koji ne slijede određenu vjeru. Osoba koja ne pripada određenoj vjeri može moliti uzalud; umjesto toga, moraju šutjeti i podnositi njihovu patnju. Obično se ta pokora nastavlja sve dok njihov duh ne bude slomljen, njihov ponos potpuno iskorijenjen, i oni počnu jadikovati, ali na molitveni način, tako da se njihove molbe čuju usred njihovog jauka. Ovaj proces je izazovan i služi kao oblik terapije, ali je u konačnici iskupljujući. Svaki alternativni pristup ne vodi spasenju.
Međutim, ako pojedinac prijeđe određeni prag i uđe u stanje duhovne smrti, gdje pokajanje više nije moguće (odluka koju je donio Bog, a ne ljudi), tada se kaže da je Bog povukao svoju podršku toj osobi. Ako promatrate osobu lošeg karaktera koja se bavi raznim negativnim radnjama, mislima, riječima i ponašanjima, neophodno je distancirati se od te osobe. Okolina koja ih okružuje već je duboko kontaminirana, lišena ikakvih božanskih blagoslova jer se Bog povukao. Nasuprot tome, kada svjedočite da čestita duša doživljava privremeni propust u ponašanju, shvatite da je Bog intervenirao kako bi pročistio njihovu bit, izvlačeći sve ostatke nečistoće iz njihove duše i kostiju. Iako ovi procesi mogu uzrokovati nelagodu, nema potrebe za kajanjem, jer će ishod nedvojbeno biti povoljan, kako u ovom tako iu budućem životu. Kušnje i nevolje života oslobađaju nas od vječne patnje. Ono što pojedinac podnosi u ovozemaljskom postojanju slično je mirnom snu u usporedbi s mučnom vječnošću koja ga čeka.
