Josip Broz Tito je bio i više nego kontroverzna ličnost. Iako je preminuo prije više od 40 godina, javnost i dalje interesuju neki detalji koji su povezani sa njegovim privatnim životom. Za njegova života u javnosti se nije smjelo puno pisati o njemu, a ko se usudi nešto negativno reći završavao bi na golom otoku.
Više od dva desetljeća Ivan Ivanji je bio prevoditelj njemačkog Josipa Broza Tita, ali i raznih državnih i partijskih dužnosnika. Za to vrijeme imao je priliku svjedočiti Brozovom vođenju jugoslavenske nogometne reprezentacije prije utakmice protiv Njemačke. Ivanji je otkrio i zašto Broz nije došao na nogometnu utakmicu Jugoslavija-Njemačka te podijelio neotkrivene informacije o tome što se dogodilo u posljednjim trenucima maršala.
Godine 1974. u Dusseldorfu je održan nezaboravan ručak u čast Tita, kojeg se Ivanji rado sjeća. Tijekom događaja, Heinz Kin, socijaldemokratski predsjednik pokrajinske vlade, podigao je čašu i nazdravio.
Kako se priča, gospodine predsjedniče, bili ste među pionirima jugoslavenskih gastarbajtera u Njemačkoj, a priča se da ste svojedobno razmišljali o emigriranju u Ameriku. Može se samo pitati kakva bi sudbina zadesila vas, vašu zemlju i cijelu Europu da ste napravili taj skok preko oceana. Tijekom tog razgovora, tvrdi Ivanji, Tito se nagnuo i nešto mu šapnuo.
Nakon što smo primili nerazumljive poruke, ne preostaje nam ništa drugo nego osloniti se na vlastitu improvizacijsku vještinu.
Kao odgovor, dao je odgovor.
Doista, gospodine premijeru, davne 1912. godine bio sam na poziciji probnog vozača u Daimler-Benzu u Mannheimu. Prošla mi je pomisao da odem u Ameriku. Nažalost, ne mogu dati uvid u moguće posljedice za moju zemlju ili Europu da sam krenuo na to putovanje. Međutim, svakako mogu podijeliti kakva bi sudbina zadesila mene osobno. U takvom scenariju, trenutno bih se našao kao bogata osoba u Americi. Što se tiče odgovora njemačkih milijunaša koji su sjedili za stolom, njihova reakcija ostaje nepoznata.
Prema Ivanjiju, njihov se smijeh činio iskrenim, što ukazuje na to da su mu možda doista vjerovali.
Priznavajući Titove nedostatke kao govornika, bilo je očito da je posjedovao izvanrednu sposobnost razmišljanja s nogu i prilagođavanja u trenutku.
Prema njegovim riječima, Tito je posjedovao jedinstvenu vještinu govorništva. Iako možda nije bio najuspješniji govornik, isticao ga je njegov komičan tajming i sposobnost razmišljanja s nogu.
Tog dana odigrala se nogometna utakmica između Njemačke i Jugoslavije. Zbog sigurnosnih razloga, zaštitari su spriječili Tita da dođe na utakmicu. Umjesto toga, prije ručka se sastao s našom reprezentacijom. Dok smo tijekom utakmice putovali posebnim vlakom iz Dusseldorfa za Bonn, Tito i Jovanka sjedili su u foteljama s televizorom. Nažalost, Jugoslavija je izgubila utakmicu, što je Tita iritiralo. Napomenuo je: “Izričito sam im savjetovao da ne pretjerano driblaju.” Jovanka je odgovorila: “Ako se bolje razumiješ, zašto ih ne treniraš?” Inače, Njemačka je izašla kao pobjednica”, ispričao je Ivanji.
Prema Ivanjiju, biti prevoditelj šefa države nije lak zadatak. Kako bi to ilustrirao, podijelio je priču o prevoditelju koji je radio za Staljina i našao se u izazovnoj situaciji. Tijekom sastanka između Staljina i Churchilla, ovaj prevoditelj je morao tumačiti riječi obojice vođa. Kvaka je bila u tome što dok je Staljin jeo, Churchill je govorio, i obrnuto. Zbog toga prevoditelj nije ostao bez mogućnosti jesti. No, došao je trenutak kada su oba voditelja zašutjela, a prevoditelj je iskoristio priliku da zagrize. Nažalost, tek što je stavio hranu u usta, Staljin je ponovno počeo govoriti. U žurbi s prevođenjem, prevoditelju je slučajno ispao komad hrane iz usta, zbog čega je dobio Staljinov ukor. Ivanji ističe da nije imao takvih poteškoća prilikom prevođenja Tita, jer je Broz uglavnom komunicirao izravno s njemačkim sugovornicima i nije mu bio potreban prevoditelj.
Prepričavajući zgodu iz Titova podruma, govornik je spomenuo i Jovanku Broz. Za vrijeme posjeta austrijskog predsjednika Franza Jonasa Jugoslaviji, oko 5-6 sati bilo je okupljanje u Titovom vinskom podrumu. Tito, Jonas, Jovanka i Jonasova supruga sjedili su svi, dok je govornik, bez posebne uloge, bio smješten sa strane. No, u jednom trenutku Jovanka je pozvala spikera da im se pridruži za stolom. Dok su bila poslužena predjela od vina i ribe na žaru, govornik je pristojno odbio tanjur, znajući da će večera uslijediti kasnije. Neočekivano, Jovanka je uzela Titov tanjur i inzistirala da govornik jede, jer je Tito već dovoljno pojeo. Tito se nije bunio, jer ionako nije bio osobito ljubitelj ribe.
U vezi s Titovim prelaskom s njemačkih ovčara na pudle kao njegove odabrane pratioce, Ivanji je izrazio zbunjenost, rekavši: “Jednako sam zbunjen ovom promjenom. Vjerujem da je uvođenje bijelog mužjaka pudla bio dar grčke kraljice. Ovaj konkretni pudl je dugo živio, ali je nažalost iznenada preminuo kada se Tito teško razbolio. Zanimljivo, čuo sam glasine da Tito nije bio obaviješten o smrti svog voljenog psa dok je bio na samrtnoj postelji.
