Za danas jedna tema koja je povezana sa sujevjerjem, a na ovim prostorima je itekako zastupljen taj segment. Jednostavno, imamo osoba koje ne žele preći ulicu, ako je ispred njih prešla crna mačka. Neki jednostavno pljunu u tom pravcu pa se usude preći ulicu, ili jednostavno čekaju da neko prođe prije njih u tom pravcu. Mi danas govorimo o kletvama, kojih se većina ljudi boje.
Lazarovo prokletstvo je vječno, univerzalno prokletstvo za koje se vjeruje da ima snagu do šeste generacije, unatoč ideji da je sedma generacija izuzeta. Psovke, koje služe kao verbalne odmazde i upozorenja, prevladavaju u gotovo svim kulturama. Dok neki običaji uključuju popratne rituale, značenje kletve u konačnici ovisi o osobi koja je izgovara. Kletva ima veću snagu ako ju je izgovorila moćna osoba. U istoriji Srbije, kletva kneza Lazara Hrebeljanovića stoji kao jedna od najznačajnijih i najuticajnijih. Ova kletva zazivana je na Vidovdan 1389. godine u Kosovskom boju, kao zborni poziv srpskim junacima.
Ovjekovječena je u dvije epske pjesme Kosovskog ciklusa, među kojima je i pjesma “Musić Stevan”. Kletva je ovako formulisana: „Ko je srpskog roda, a u venama mu teče srpska krv, a ne dođe u boj na Kosovu, smatraće se da nema srca, ni čovek ni žena!“ Takvi pojedinci neće imati što pokazati za svoju egzistenciju, čak ni kap rujnog ili bijelog vina! Na prilično dramatičan način Stevan Musić prepričao je svojoj dragoj upravo one riječi koje je knez Lazar izgovorio za večerom: “Klekni preda mnom, dok ti koljena ne pokleknu!”
Pjesma “Kneževa večera” predstavlja jezgrovitu kletvu: “Ko u boju na Kosovu ne sudjeluje, od truda svoga ne rodi ploda: Ni pšenice u polju, ni loze u gorama!” U srpskom narodu postoji vjerovanje da vojvodina kletva još uvijek traje. Iako se obično vjeruje da prokletstvo pogađa šestu generaciju i da se ukida u sedmoj, Lazarovo prokletstvo ostaje vječno, obvezujuće i sveobuhvatno.
Ljudi su bili zahvaćeni i strahom da će biti pogođeni Lazarovim prokletstvom i žudnjom da budu oslobođeni njegovih posljedica. Nakon trijumfalnog povratka srbijanske vojske u Beograd kao pobjednice u Drugom balkanskom ratu 1913. godine, na trijumfalnim vratima kroz koja je prošla parada ispisane su poruke. U jednoj takvoj poruci hrabro je stajalo: “Izbjegnite obiteljsko prokletstvo, jer je srpski zavjet iskupljen!”
Na spomeniku Kosovskim junacima na Gazimestanu uklesana je kneževa kletva, kako je prikazana u pjesmi Musić Sevan. Vrijedno je napomenuti da je drugi stih kletve izostavljen.
Dodatna vijest:
Unatoč kratkom životnom vijeku od 25 godina, značajno je utjecala na povijest. Do danas je često prepoznaju kao most između Srbije i Crne Gore, koji je zauvijek ujedinio dva naroda. Njen život bio je usko vezan za tri kralja – njenog oca, kralja Crne Gore, njenog supruga, kralja Srbije, i njenog sina, kralja Jugoslavije. Kneginja Zorka rođena je 11. prosinca 1864. godine na Cetinju kao najstarije od dvanaestero djece crnogorskog kneza Nikole I Petrovića i kneginje Milene. Zanimljivo, prvotno se do krštenja zvala Ljubica, a potom je dobila ime Zorka. Srpski knez Mihailo Obrenović, kao kum, odabrao je ime Zorka, koje simbolizuje ljubav i “zoru novog vremena”.
Do 11. godine živjela je na Cetinju. Nakon toga je poslana u Rusiju kako bi nastavila školovanje na prestižnom Smolenskom institutu, poznatom po školovanju djevojaka iz cijenjenih ruskih aristokratskih obitelji.
Priča se da je Zorka svog budućeg supruga Petra slučajno srela u Parizu uz pomoć zajedničkih poznanika. Međutim, vjerojatniji prikaz sugerira da je njihov brak bio pomno orkestriran politički manevar.
U nastojanju da uspostavi bliske veze s Crnogorcima i stvori novi dom za svoju obitelj, princ Petar Karađorđević, koji je bio prognan iz Srbije, nastojao je oženiti kćer crnogorskog vladara. Ova strateška zajednica zaživjela je 11. kolovoza 1883. godine kada je Petar Karađorđević, Karađorđev unuk, u manastirskoj crkvi na Cetinju izmijenio zavjete sa Zorkom Petrović-Njegoš, najstarijom kćerkom knjaza Nikole Petrovića. Zorka je u vrijeme vjenčanja imala 19 godina, a Petar 39.
Protivnici Karađorđevića i Petrovića oštro su se protivili braku, ali on je narodu donio neizmjernu radost. Srbi i Crnogorci su zajednicu ovih dviju dinastija smatrali potvrdom zajedničkog podrijetla, budivši nadu u konačno uspostavljanje ujedinjene države.
Po povratku s medenog mjeseca u Parizu, kraljevski je par osnovao svoju rezidenciju na Cetinju. Sljedećih godina u miru su njegovali svoju djecu – Jelenu, Milenu (koja je tragično preminula u djetinjstvu), Đorđa i Aleksandru. Nažalost, Andrijin sin nije preživio porod.
Kada su Zorka i Petar prerasli svoje prebivalište na Cetinju, odlučili su se da uz barsku obalu sagrade novo prebivalište. Nazvali su ga Topolica, odajući počast Petrovom rodnom mjestu Topoli u Srbiji. Priča se da su se na dva visoka jarbola postavljena na suprotnim uglovima dvorišta neprestano vijorile srpska i crnogorska zastava.
