Lider Demokratske stranke i premijer Srbije Zoran Đinđić tragično je završio 12. marta 2003. godine, ispred sedišta Vlade Srbije. Uprkos napornom danu sa više obaveza, ubistvo premijera se dogodilo naizgled običnog dana. Nakon ovog razornog događaja, Vlada Srbije je u zvaničnom saopštenju odmah identifikovala zemunski klan kao odgovornu stranu.

 

Kako se navodi u saopštenju, organizatori napada bili su Milorad Ulemek Legija, bivši komandant raspuštene Jedinice za specijalne operacije, uz vođe zemunskog klana Dušan Spasojević Šiptar i Mile Luković. Poznati po svojim kriminalnim aktivnostima, zemunski klan i ovi pojedinci nadaleko su priznati kao glavni pokretači ovog nemilosrdnog čina. Tog dana premijer je zadobio povredu noge, što je dovelo do jednoglasne odluke da odstupimo od uobičajene radne rutine.

 

 

Na kraju je čvrsto odlučeno da se nećemo javljati na posao i svako je otišao svojim putem. Ubrzo nakon toga, dobio sam poruku od Dijane, bilo putem telefonskih poziva ili poruka koje je prenio Salet, vozač. Plan je doživio promjenu: predsjednik je bio odlučan da nastavi sa radom, što je iziskivalo naše ponovno okupljanje u zgradi Vlade. Ovu direktivu je samouvereno preneo Milan Veruović, telohranitelj premijerove televizije na snimanju emisije „Poslednji dan Zorana Đinđića” u produkciji RTS-a. Sale i ja smo samouvjereno odvezli njegov auto u dvorište kuće, dok su druga dva automobila samouvjereno ostala parkirana ispred kuće.

 

 

Ovaj ključni trenutak označio je duboku prekretnicu u srpskoj istoriji, preoblikujući tok narednih događaja. Po njegovom dolasku postalo je nepobitno evidentno da je bio u prisustvu javne ličnosti. Nakon što je ušao u prostorije, odmah je upućen u ambulantu radi pružanja pomoći u reanimaciji. I tamo se suočio sa beživotnim Đinđićevim telom, izvaljenim na stolu na ulazu. Ristić je svedočio da je Zoran Đinđić u tom trenutku prolivao velike količine krvi.

Preporučujemo