Za mnoge zdravstvene radnike u Srbiji, postati medicinska sestra u Njemačkoj bila je životna težnja. Obećanje boljeg života i većih plaća navelo je tisuće kvalificiranih stručnjaka da napuste svoju domovinu. Jedna od takvih osoba je Dajana Zorić, medicinska sestra iz Šapca, koja je s 24 godine krenula na put u Njemačku. Sada, nakon šest godina, može rasvijetliti poklapa li se stvarnost tamošnjeg rada i života sa snom. koje mnogi zamišljaju. Je li to doista utopija ili priča ima nešto više?
“Da budem potpuno iskren, nikada nisam imao namjeru otići iz Srbije. Imam duboku ljubav prema svojoj zemlji i tih godina kada su svi pričali o mogućnosti odlaska u inozemstvo nakon završetka školovanja, nikada nisam imao nikakvu aspiraciju da to učinim . Tek nakon što sam počela raditi i počela se družiti s ambicioznim, obrazovanim i inteligentnim osobama, počela sam duhovno sazrijevati i jasnije sagledavati okolinu u kojoj se nalazim“, rekla je. Ekonomski faktori nisu igrali presudnu ulogu, pojasnila je, tim više što je imala stabilan posao, siguran stan i dodatne prihode. Međutim, “jednostavno sam shvatio da mi Srbija jednog dana neće moći pružiti ono što sam istinski želio. Osim toga, sve veća nestabilnost u zemlji i neozbiljnost cijelog sustava potaknuli su me da preispitam svoj put i vjerujem Donijela sam pravu odluku.
Diana dijeli početni korak koji je poduzela nakon što je donijela odluku. “Za mene je na prvom mjestu bilo učenje jezika jer je on od najveće važnosti. U studenom sam krenula na sate njemačkog i postupno napredovala kroz razine. Do lipnja sam uspješno završila i položila B1 razinu na “Goethe institutu” u Beograd. Tijekom tog razdoblja povezivao sam se s potencijalnim poslodavcima, agentima i pojedincima koji već žive u Njemačkoj. Srećom, posjedovanje dokumenata Europske unije zbog hrvatskog državljanstva značilo je da nisam morao dugo čekati na vizu ili radnu dozvolu, “ objašnjava Dajana. Nadalje spominje zahtjev za prevedenu i ovjerenu dokumentaciju za ovjeru diplome. Idući dalje, Dajana otkriva najizazovniji aspekt svoje prilagodbe.
“Ljudi su stvorenja navike, ali uz mali pomak u načinu razmišljanja, mogu se promijeniti. U početku mi je nedostajala svakodnevna rutina kave nakon posla, ali sada shvaćam da je to bila moja nezdrava navika. U početku sam vjerovao da sam imao obilje prijatelja, ali nakon razmišljanja, shvatio sam da možda imam samo dva ili tri prava prijatelja. Iako sam u početku osjećao odsutnost ostalih 30 pojedinaca i borio se prilagoditi se bez njih, sada sam razvio nove rutine. To uključuje uživanje u mirnoj šalici kave, prepuštanje čitanju knjiga ili novina, a te aktivnosti doživljavam prikladnijima”, rekla je. Dajana Zorić se brine da ostane prisutna u značajnim prilikama u Srbiji, kao što su koncerti koji je osvoje, maturalne proslave, rođendani. “Putovanje od sat vremena i nabavka avionske karte minimalni su zahtjevi koje si mogu priuštiti sa svoje trenutne lokacije. Povremeno se odvažim na Zlatibor za vrijeme snježnih vikenda, a prioritet mi je održavanje veze sa Srbijom, čak i kada mi nije dobro”, naglasila je. .
