Vedrana Rudan, spisateljica poznata po svom pronicljivom intelektu i gorljivoj duhovitosti, neustrašivo se bavi temama koje često zanemarimo. To je bilo posebno vidljivo u kolumni koju je podijelila na svojoj web stranici Rudan.info prije nekoliko godina, upuštajući se u zamršenu dinamiku odnosa roditelja i djece.
Naišla sam na izjavu na internetu koja mi je privukla pažnju – prema riječima Lise Pontius, nadaleko poznate influenserice koja ima značajne sljedbenike, dijete nema nikakvih obaveza prema roditeljima. Lisa Pontius, koja ima 33 godine, stekla je veliku čitalačku publiku svojim postovima koji izazivaju razmišljanje.
Teza mi je prilično privlačna. Moram reći, apsolutno ga obožavam. Podrazumijeva se da kada dijete postane punoljetno, obično u dobi od osamnaest godina, više ništa ne duguje roditeljima. Bilo bi nevjerovatno zahvalno kada bi roditelji mogli jednostavno reći svojoj odrasloj djeci: “Ništa mi ne duguješ, moje bivše dijete. Evo vrata, želim ti fantastično putovanje!” Gotovo svi koje poznajem, pod uvjetom da imaju samoljublje i poštovanje, zdušno bi prihvatili takvu promjenu u dinamici roditelj-dijete. Istina je da se nužno ne volimo niti poštujemo. Volimo svoju djecu, ali nažalost, osjećaji nisu uvijek obostrani. Postavlja se pitanje zašto ljudi uopće imaju djecu? Na kraju krajeva, mi smo životinje, a instinktivni zov divljine živi u nama.
Nakon početnog čina dojenja naše dojenčadi, niko nas nije pripremio za konačnu transformaciju naših beba u nepoznate osobe. Ova nekada sićušna bića nadmašit će svoje vršnjake u vrtiću, boriti se akademski tokom školskih godina i na kraju napredovati u srednju školu, gdje previsoki troškovi privatnih časova postaju problem. I prije nego što to shvatimo, odlaze na fakultet sa osamnaest godina, više se ne smatraju djecom. Postavlja se pitanje: da li se roditelji koji finansijski podržavaju obrazovanje svoje djece smatraju nenormalnim ili se ovo društveno očekivanje smatra „normalnim“?
Među odraslima je uobičajeno vjerovanje da je ovo tipična situacija. Njihovo rezonovanje je uvek isto: “Nisam izabrao da se rodim.” Priznajmo da je uobičajeno da odrasli pojedinci sami finansiraju svoje školovanje, iako su u mnogim zemljama “djeca” sama odgovorna za pokrivanje troškova jer roditelji ne duguju ništa svojim bivšim potomcima. Kada posmatram one oko sebe, svoje vršnjake i one mlađe od mene, primetim da mnogi od nas imaju odraslu „decu“ koja su u tridesetim ili četrdesetim godinama. Mi im obezbjeđujemo stanove, kuće, automobile, odjeću, pa čak i odjeću za vlastitu djecu. Ulažemo velike napore da im nađemo posao. Novac, novac, novac! Čini se da nikad nije dovoljno. Neki roditelji idu čak i do košenja travnjaka u nadi da će dobiti zahvalnost od svoje djece. Međutim, nikada neće čuti riječi “hvala” jer “djeca nemaju nikakvih obaveza prema roditeljima”. Prosvetila sam se kada sam naišla na ideju da mi moje dijete ništa ne duguje. Jučer je moj prijatelj sa mnom podijelio smiješnu anegdotu. Rekao je: “Pozvao sam sina i on mi je rekao: ‘Čovječe, na sastanku sam, zvaću te za pet minuta.’ Čekam njegov poziv petnaest dana.” Oboje smo prasnuli u smeh. “To vam je zabavno”, upitao je? “Smatram da je zabavno, nisam više podložan takvoj obmani.” „To je za pohvalu.
Priznaj moju vrijednost. Posjedujem supružnika, mačjeg pratioca, stan i kolekciju cvijeća. Dosta mi je da se borim za naklonost nezrele osobe koja je preživjela četiri decenije i koja je iscrpila moja finansijska sredstva. Već sam dao ono što sam imao da ponudim. Doduše, pogriješio sam kada sam, nakon punoljetstva, propustio da izjavim: “Vaš izlaz je tamo.” Međutim, nikad nije kasno. Doživjeti zadovoljstvo usmjeravanja ka izlazu nakon dvije decenije je zaista zadovoljstvo.
