U očaravajuće proljeće 1988. godine, u dubinama veličanstvene šume, smještene uz granice Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, odigrao se izuzetan susret. Usred grupe vještih lovaca, pred njihovim očima iskrsnuo je nesvakidašnji prizor – čopor vukova, u pratnji izvanrednog dječaka. Ovaj mladić, koji je pokazao harmoničnu vezu sa vukovima, posedovao je sposobnost da oponaša njihove opsjedajuće urlike i graciozno se kretao na sve četiri. S vremenom su ga vukovi prigrlili kao jednog od svojih, pružajući mu utjehu usred njegovog zanemarenog i strašnog postojanja, narušenog bezbrojnim ogrebotinama i modricama. Da bi osigurali njegov identitet, vjeru i nacionalnost, milosrdni lovci nadjenuli su mu ime Haris Pućurica.
S velikom pažnjom i poštovanjem, dječak je pažljivo prevezen iz divljine, a njegovo putovanje obilježila je duboka nesposobnost da komunicira, a ne nespremnost da to učini. Po dolasku u Beograd na rehabilitaciju, mladić je proglašen nesposobnim za javno izlaganje i tako izdvojen od znatiželjnih očiju društva. Ova izuzetna priča poslužila je kao muza za cenjeni film “Ničije dete” talentovanog Vuka Ršumovića, koji je dobio čast da osvoji tri prestižne nagrade na renomiranom Venecijanskom filmskom festivalu.
Nakon prijema u nekadašnje Centralno prihvatilište za decu i omladinu u Beogradu, Dragan je dobrovoljno preuzeo odgovornost da postane dečakov cenjeni staratelj, tkajući tako zamršenu tapiseriju njihovih isprepletenih sudbina. Primarni cilj ovog svetilišta bio je pružiti utočište djeci sa područja bivše Jugoslavije koja su se često nalazila u zatvoru zbog manjih prijestupa poput krađa i provala. Dragan Rolović, tada 25-godišnjak, već je stekao jednogodišnje iskustvo u radu sa mladim delinkventima pre nego što mu je poveren ovaj delikatan slučaj.
Nakon opsežne medicinske procjene, utvrđeno je da je uporno slinjenje djeteta posljedica kronične upale sinusa. Uprkos fizičkom zanemarivanju i pothranjenosti, osim površinskih ogrebotina, nisu otkrivene značajnije tjelesne povrede.
