Nermin Sulejmanović i Nizama Hećimović su živjeli u maloj, skromnoj bijeloj kući u ulici Mionička 3. Kuću je Sulejmanović naslijedio od svoje bake, koja ga je odgajila nakon razvoda roditelja. Iako je kuća bila stara, unutrašnjost je, prema pojedincima koji su je vidjeli, bila luksuzno uređena.
Vremenom, naselje je postalo sve praznije, a oko Sulejmanovićeve kuće je bilo nekoliko mačaka jer su ljudi izbjegavali to područje. Nizama je napustila kuću osam dana prije tragedije, a uskoro nakon njenog odlaska, na kući i susjedstvu je nastupila tama. Jedina osoba koja je nakon toga ušla u kuću bila je Nizamina tetka Zijada, koja je navodno uzela odjeću Nizame i djeteta. Jedino svetlo koje je svjedočilo o životu unutar kuće bilo je svetlo u hodniku koje je ostalo upaljeno.
Zvuk dečje igre se mogao čuti samo iz nekoliko kuća, uključujući Sulejmanovićevu i Hećimovićkinu kuću. Kao rezultat toga, mnoge kuće, uključujući njihovu, bile su opremljene sigurnosnim kamerama. Zbog manjka aktivnosti, nije bilo neobičajeno videti nepoznate osobe kako prolaze kroz ulicu noću. Stvarno su se dogodili slučajevi kada su ljudi neovlašteno ulazili na njihovo imanje i kucali na prozore, što je rezultiralo postavljanjem kamera za sigurnost. Nermin je često viđan vani, dok se Nizama češće zadržavala kod kuće.
Nermin bi dolazio i odlazio brzo, bez ikakvih primetnih potresa ili svađa. Nizama nikada nije pominjala bilo kakve probleme ili brige vezane za svog supruga. Istina o njihovom odnosu ostaje poznata samo njima. Suprug je ranije bio viđen kod susjeda nekoliko kuća dalje, ali od događaja koji su usledili, susjeda je ispunila teskoba koja je sprečavala da napusti kuću kada bi pala noć. Svaki put kad prolazi pored njihove kuće, oseća neizmernu nelagodnost.
