Lazar Pajazitović rođen je u Beogradu a ranije je bio poznat kao Samir Pajazitović, potekao je iz muslimanske porodice, iako se nikada nije pronašao u toj vjeri iako je odgajan prema muslimanskim običajima. Nije mogao prigrliti te vrijednosti kao svoje, a razlog tome nikada nije bio poznat. Godinama je preispitivao svoju vjeru u kojoj je rođen, ali s vremenom je shvatio da se više pronalazi kao pravoslavac. Shvatio je da se u crkvi osjeća ugodnije i mirnije nego u džamiji, što ga je na kraju navelo da pređe na pravoslavlje. Njegovi roditelji Mustafa i Selima su prihvatili njegovu odluku, ali oni ne djele njegovo mišljenje što se tiče vjere i ostali su pri svojim vjerskim uvjerenjima. Lazar je sa 35 godina postao pravoslavac.
Tijekom djetinjstva Lazara Pajazitovića njegova je obitelj namjerno izbjegavala raspravljati o njegovom porijeklu, što ga je navelo da i sam traga za istinom. Ova potraga, koju on opisuje kao bitku, započela je kao unutarnja borba i na kraju je uključila i druge. Dok je tragao za informacijama o svom naslijeđu, nekoliko puta mu je došlo da odustane. No, s vremenom je doznao da je potomak obitelji Mrnjavčević, što je ponovno probudilo njegovu odlučnost da svoju misiju nastavi s još većim žarom.
Lazar, koji trenutno provodi svoje vrijeme između Srbije i Grčke, elaborirao je genezu svoje trenutne situacije. Objasnio je kako je njegov odlazak na Krf prošle godine bio katalizator promjena koje trenutno doživljava.
Od trenutka mog rođenja odgajan sam kao musliman. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, sve više sam se privlačio crkvi i samostanu, do te mjere da nikada nisam ni kročio u džamiju. To je trajalo sve do prije 15-ak godina, kada sam s nekim prijateljima otišao u samostan. Tijekom liturgije svatko od nas je ponudio svoje ime da se pročita naglas za dobrobit. Kad je došao red na mene, dao sam svoje ime Samir. Majka samostana pročitala je moje ime i upitala tko sam. Javio sam se, rekavši svoje ime, a ona me obavijestila da nisam pravoslavne vjere. Unatoč tome, uvjeravala me da to nije problem i da vjeruje da ću prijeći na pravoslavlje za nekoliko godina. Ovo sjećanje i dan danas ostaje u meni.
Kao mladiću nije mu padalo na pamet promijeniti vjeru. Ali kako je vrijeme prolazilo, postupno je postajao znatiželjan o svom nasljeđu. Pet godina se duboko bavio istraživanjem i za to vrijeme razmišljao treba li pustiti stvari na miru ili otkriti više o svom podrijetlu. Na kraju je odabrao potonji put i nastavio svoju potragu za znanjem.
Plašila me mogućnost da otkrijem neugodne istine o sebi.
Lazarovo putovanje počelo je s preprekama, jer je bilo malo informacija. Želio je saznati što više o svom podrijetlu, shvatiti vlastitu posebnost. Međutim, također se bojao otkriti informacije o sebi i svojoj obitelji. Unatoč brojnim neuspjesima i želji da odustane od potrage, sreća mu se napokon osmjehnula. Članak u novinama o podrijetlu poznatih osoba iz Bosne i Hrvatske, uključujući Ejupa Ganića, brata Lazareva djeda, obnovio je njegovu želju da nastavi svoju dugogodišnju potragu. U članku se navodi da Ganić potječe iz Mrnjavčevića. Lazar je ovo iskustvo prepričao YouTube kanalu “Otac Predrag Popović”.
Sjeća se da je u to vrijeme sanjao san za koji vjeruje da ga je nedvosmisleno usmjerio da ispuni svoju želju da se obrati na vjeru, ili kako on kaže, da odmah vrati svoju vjeru. Potom je krenuo u posjet crkvi Vavedenja Blažene Djevice Marije u Vrbasu, gdje je svećeniku sve ispričao. Svećenik je isprva bio zapanjen, ali kako bi izbjegao donošenje nepromišljene odluke, dao mu je knjige da prouči i dao mu tjedan dana da razmisli. Čovjek se bez ikakve neodlučnosti vratio u Vrbas i vjeri prije desetak godina.
Pravoslavlje su prihvatila i njegova djeca i brat.
Lazar je na YouTube kanalu “Otac Predrag Popović” ispričao da je povratio vjeru i ispravio nepravdu koja je njegovoj obitelji pretrpjela prije desetak godina. Posebno je napomenuo da je njegovoj obitelji oduzeta vjera zbog poturčenja ostalih Mrnjavčevića. Lazar je također izjavio da svoju djecu namjerava odgajati u skladu s pravoslavnom vjerom.
Jasno je dao do znanja da on nije jedina osoba u svojoj obitelji koja je krenula tim putem. Skrenuo je pažnju na svog brata Amira, koji je na sličan način primio pravoslavnu vjeru tjedan dana kasnije od Lazara, dobivši ime Đorđe. Izražava da ga ova činjenica čini zadovoljnim i zahvalnim.
Lazar zaključuje da je krštenjem doživio istinsku sreću i osjećaj pripadnosti. On savjetuje ljudima da žive svoje živote s vjerom da je sve što se događa po Božjoj volji.
