Vjerujemo da ste današnji naslov, samo mogli da pogledate u nekim horor filmovima. Međutim, to je i više nego normalna stvar da se desi u današnje vrijeme. Skoro trideset godina Marko Dujmović boravi u Dvoru kod Une u Hrvatskoj tražeći utjehu u ovom mjestu. No, suočen je s enigmom koja mu izmiče više od četrnaest godina. Misterij se vrti oko posljednjeg počivališta njegova oca, pitanje koje do danas ostaje bez odgovora. Osim toga, Marko tek treba otkriti identitet osobe koja je pokopana u grobu njegova oca i okolnosti pod kojima su tamo bili prisutni. Nepokolebljiv zbog ovih prepreka, Marko je nepokolebljiv u svojoj potrazi za pravdom i odlučan je otkriti istinu. Tijekom majčina sprovoda Marko je uznemirujuće shvatio da tijelo njegova oca nije na mjestu koje mu pripada u obiteljskoj grobnici.
Godine 2019. pripovijest o Marku je objavljena. Unatoč vremenu koje je prošlo, on je uporno odbijao podržati DNK analizu kojom se potvrđuje identitet osobe pokopane u obiteljskoj grobnici kao njegovog oca. Ekshumirani ostaci pripadali su snažnoj osobi teškoj otprilike 120-130 kilograma, umotanoj u šatorsku suknju i ukrašenoj masivnim vunenim čarapama na nogama.
Na fotografijama sa sprovoda svjedočanstvo je kako je Markov otac, vitki muškarac težak pedesetak kilograma, pokopan u kovčegu okićenom kožnim cipelama. Međutim, više od desetljeća Marko je bio u potrazi za otkrivanjem pravog identiteta osobe koja je pokopana u tom grobu. Čvrsto je uvjeren da njegov otac nije netragom nestao, nego da je prevezen na groblje i pokopan. Markova želja za pravdom je nepokolebljiva, jer odbija prihvatiti da ga varaju o posljednjim počivalištima njegova oca i majke. Lokacije su neobjašnjivo izmijenjene, što Marka Dujmovića duboko muči. On tvrdi da njegov otac nije jednostavno nestao; umjesto toga, preminuo je u kući Jove Zastavnikovića, gdje je bio i sam Marko, prije no što je prevezen i položen na groblje. Njegov bijes i frustraciju dijeli i Markov bratić, Goran Dujmović, pitajući se kako je tako značajan događaj mogao ostati obavijen velom tajne. Ni Markov ujak ni sam Goran nisu ništa pokušavali pronaći istinu o svojim nestalim najmilijima.
Goran postavlja pitanje i hrvatskoj javnosti i institucijama, razmišljajući o identitetu ustavnog krutog tijela teškog 120 kilograma. Unatoč tome što državne institucije tvrde da su otkrile Markova oca, sam Marko oštro negira bilo kakvu povezanost, tvrdeći da ga nikada nije tražio te da navodni posmrtni ostaci ne pripadaju njemu. Uz intrigantnu pozadinu koja potječe iz bosanske Posavine, Marko tvrdi da ima tri oca i dvije majke, tjerajući redatelja Dalibora Matanića da snimi film o njegovom životu. Zbunjenost oko ukopa njihove majke i dalje postoji, budući da su i dalje uvjereni da osoba koju su položili nije bio njezin muž, pa čak ni njezin otac ili djed. Goran, pokojnikov unuk, odlučno izjavljuje da zna gdje je pokopao djeda i to sigurno nije bilo u šatorskom krilu.
U mjestu Dvor na Uni, mjestu koje još uvijek nosi tragove rata, odvija se osebujna priča. Marko se tamo smjestio 1997. godine, da bi ga godinu dana kasnije zadesila tragedija kada mu je preminuo otac. Taj je događaj označio početak onoga što će njegov nećak kasnije nazvati tragikomedijom. Radnici groblja našli su se zbunjeni kada su naišli na lijes u prostoru koji je izgledao kao prazan prostor. Zaintrigirani, Goran i Marko odlučili su dalje istražiti i podigli gornju ploču. “U vojnom krilu smo otkrili jedan sanduk, jako napuhan… Vidjelo se da je unutra nešto ili čak dva tijela. Tako je bilo napuhano”, prisjeća se Goran. “Kad ju je otvorio, uzviknuo je: ‘O, ovaj čovjek je bio ogroman, visok 190-200 cm i težak 120-130 kg. Glava i kosti su mu bile dvostruko veće od glave mog oca.
Nosio je bijelu košulju ukrašenu sa brojnim dugmićima, a ispod je bila trenirka, sive boje. Noge su mu bile umotane u živahne, šarene čarape. Ovdje u Bosni ih zovemo priglavci.”
Marko je ostao zatečen kada je saznao da mu je otac nestao. Goran je pojasnio da Marko nije potpisao nikakve dokumente jer je uvjeren da nikoga nije pokopao u šatorskom krilu. Uprava za zatočene i nestale, odgovorna za ekshumaciju, odlučila se ne pojaviti pred kamerama. Umjesto toga, pružili su detaljan odgovor potvrđujući slijed događaja. Iako nisu dovodili u pitanje točnost DNK analize koja je identificirala posmrtne ostatke kao Markova oca, priznali su njezinu valjanost.
