Rale je jedan od kompozitora koji je napravio veliku karijeru, iako se o njemu ne zna mnogo, pošto se rijetko pojavljuje pred kamerama.
Goran Ratković Rale iznimno je produktivan skladatelj i aranžer unutar Srbije. Tijekom tri desetljeća nema pjevača koji je stekao popularnost, a da nije surađivao s njim. Lista umjetnika s kojima je radio je velika i uključuje Indiru Radić, Stoju, Lepu Brenu, Janu, Cecu Ražnatović, Minu Kostić, Seju Kalača, Tanju Savić i nekoliko drugih.
Porijeklom sam iz Pojata i tamo sam proveo većinu svojih formativnih godina prije nego sam završio srednju školu u Paraćinu. Nakon odsluženja vojnog roka zaposlio sam se u pogonu za proizvodnju guma. Unatoč tome što sam tamo radio samo 36 dana, rutinu rada od 7:30 do 3:30 smatrao sam prihvatljivom.
Međutim, pomisao da ću ovo raditi do kraja života bila mi je neprivlačna. Kad sam trebao postati stalni zaposlenik, posjetio sam liječničku komisiju i tvrdio da sam daltonist. Liječnik mi je odbio izdati potvrdu za stalni radni odnos. Kad je moj poslodavac otkrio dokument, uvjeravao me da to nije problem i da je razgovarao s direktorom koji me pustio da nastavim raditi. Bio sam zatečen i nisam znao kako odgovoriti.
Šef me pitao imam li problem, a ja nisam znao što bih rekao pa sam šutio. Zatim me pitao želim li nastaviti raditi ili ne. Nakon što sam izrekao svoje odbijanje riječima “Neću”, odmah me izbacio. Naredio mi je da odem uz zapovijed “Marš napolje”.
Po dolasku kući iznenadio sam se kad sam tamo zatekao oca iako je radio u Njemačkoj. Kad sam ga obavijestio o tome, izrazio je želju da se suoči sa mnom. Znao sam da se s njim ne mogu svađati, pa sam se popeo kroz prozor i nazvao prijatelja koji živi u Austriji.
Pitao sam mogu li ostati kod njih i oni su pristali. Dok sam bio u Austriji, proveo sam dvije godine i imao veliku ljubav, ali ona je nažalost preminula. Ne mogavši više ostati na tom mjestu, izašao sam na ulice kao glazbenik, putujući i nastupajući diljem Europe.
Nakon nekog vremena sam shvatio da više ne mogu da igram za skromnu zaradu i rizikujem svoj glas, pa sam doneo odluku da se vratim u Srbiju. Po povratku sam počeo svirati u svom lokalnom području i po cijeloj domovini.
Na svojim sam putovanjima uglavnom svirao rock and roll i nailazio na mnoštvo ljudi. Jednom sam nastupio na sajmu gdje je deset šatora bilo posvećeno narodnim pjevačima, a jedan šator je bio namijenjen mom rock and roll nastupu. Odaziv je bio toliko velik da se ispred šatora okupilo dvostruko više ljudi nego unutra.
U to vrijeme mi je prišao Srki Boj i pitao: “Što radiš sa svim tim ljudima? Hoćeš li doći u Beograd i surađivati u mom studiju?” Odbio sam njegovu ponudu, vjerujući da nemam što dobiti. No, nakon rođenja kćeri 1993. ponovno sam razmislio o svojoj odluci. Kontaktirao sam Srkija i raspitivao se o njegovoj ponudi i kao rezultat toga preselio sam se u Beograd.
U vrijeme dok sam bio kantautor, najčešće sam surađivao sa Stevom Simeunovićem. Jednog dana me je nazvao Srki Boj. Pitao me je: “Ralence, mogu li te zamoliti za jednu uslugu? Želim da Darko i Stoja zajedno naprave album.” Odgovorio sam: “Naravno, zašto ne? Svakom poslu dajem sve od sebe, bez suzdržavanja.” Srki me tada obavijestio da su pjesme zapravo namijenjene Stevi, koji je u to vrijeme sa mnom slučajno pio kavu.
Ostatak teksta pročitajte ovdje.
