Jelena Čačić, baka i majka četiriju kćeri, ispričala je svoju potresnu priču o preživljavanju. Bila je izložena nasilju i prije rođenja, tijekom majčine trudnoće. Razmišljala je o tome kako je njezina vjera odigrala ključnu ulogu u pomaganju da ustraje kroz nezamislive borbe.
Jelena je ispričala kako se zbog svojih iskustava osjećala kao da je proživjela deset života do svoje dvadesete ili tridesete.
Kad su se moji roditelji vjenčali, možda nisu bili posve sigurni što žele od života, baš kao ni ja kad sam se udala. Kao rezultat toga, njihova zajednica nije išla baš po planu. Nisu se dobro slagali, a tijekom majčine trudnoće otac je počeo jako piti i fizički je zlostavljati.
Kao odgovor, ona ga je ostavila i rodila me kod moje bake. S oko 11 mjeseci majka me je navodno namjeravala baciti u rijeku Drinu. Kasnije mi je tu informaciju ispričao susjed, ali sumnjam da je moja majka tada imala teški psihički slom.
Srećom, moj otac je intervenirao i uvjerio je da me dovede k njemu umjesto da nastavi svoj plan. Od tog trenutka nadalje, odgajao me moj otac.
Otac je bio nezadovoljan mojim prisustvom, tvrdeći da nisam njegova krv i meso. Međutim, utvrdilo se da sam ja doista njegov izdanak. Tijekom prve dvije godine mog postojanja, naše susjede sam nazivala svojim majkama jer se moj otac još nije oženio.
Ovi susjedi su imali malu djecu i pomagali su mi oko osnovnih potreba kao što su mijenjanje pelena i nanošenje krema.
Očev život dramatično se promijenio kada se oženio Jovankom, svojom novom maćehom. Kako je vrijeme prolazilo, njegove navike opijanja su eskalirale, a samim time i agresivnost. Kad sam imala samo 2,5 godine, još uvijek se sjećam kako se igrao sa mnom i pokazivao mi ljubav.
Međutim, kako je sve više tonuo u alkoholizam, postajao je sve nasilniji i prema meni i prema Jovanki, koju je nemilosrdno tukao. Unatoč tome što sam imala ljude oko sebe, bila sam previše uplašena da bih svoja iskustva podijelila s bilo kim. Stalno sam se osjećala krivom, a taj se osjećaj zadržao tijekom mojih tinejdžerskih godina, u kojima sam također bila maltretirana, ali sam to skrivala više od desetljeća.
Jelena je izrazila osjećaj srama zbog nečega što je skrivala godinama. Živjela je svoj život na određeni način i birala je romantične partnere za koje se činilo da će je još više kazniti.
Jelena trenutno živi normalnim životom sa svoje četiri kćeri. Ispričala je događaj koji se dogodio u porodilištu kada joj se rodila kćerka Milica. Objasnila je da je ovaj događaj značajno utjecao na njezin život, uzrokujući potpunu transformaciju.
Po rođenju Milice, koja ima Downov sindrom, bolničko osoblje me je obavijestilo da moje dijete izgleda neobično. Izjava me prestravila i nisam bila sigurna što znači. Je li imala sve svoje udove? Je li nešto bilo u redu s njezinim licem?
Nekontrolirano sam plakala kad sam je prvi put vidjela, ne mogavši u potpunosti uočiti njezin izgled. Trećeg dana našeg boravka u bolnici odlučila sam osvojiti svijet zajedno s njom.
Shvatila sam da Bog ima plan za nas, a ovo je bilo dijete koje mi je dao. Zajedno smo Milica i ja napravili velike podvige. Njezina je prisutnost nadišla nacionalnosti i religije, rušeći barijere i granice. Iako sam u početku bila zabrinuta kako će je drugi doživjeti, Milica me naučila da se oslobodim svojih strahova i zagrlim svijet raširenih ruku.
Dok ju je jednog dana vozila u vrtić, Jelena je osjetila želju da se pomoli Bogu. U tom je trenutku mir ušao u njeno srce. Jelena je jasno rekla da svoje roditelje nikada nije smatrala odgovornima za njihove postupke i da im je uvijek spremna oprostiti.
“Dodala je da se nitko nije izgubio bez ikakve muke, te da se svi bore da pronađu put.
