Odnosi snaje i svekrve su uvijek bili jako specifični, i to ne samo na ovim prostorima, nego na prostoru cijeloga svijeta. Jednostavno, ove dvije vrste žena se nikad ane “mirišu”. Taakođer, danas malo govorimo i o mješovitim brakovima, koji koliko god da su na prvu loptu jako primamljivi, ipak imaju i svoje negativne strane. Jednostavno, u brak će se uvijek umješati i roditelji jednog od supružnika, i uvijek će da dođe do pitanja, ko je koje vjere?
Kako svijet postaje sve više međusobno povezan, a granice se brišu, brakovi između pojedinaca različitih etničkih pripadnosti sve su prisutniji. Međutim, još uvijek postoje starije generacije koje se bore prihvatiti ovu stvarnost. Jedna se žena oglasila društvenim mrežama kako bi podijelila svoje osobno iskustvo i osjećaje po tom pitanju.
Naime, izvor njezine nevolje leži u braku njezina sina sa ženom islamske vjeroispovijesti, zajednici koju smatra krajnje neprihvatljivom. Slijedi njezina potpuna izjava: “Naš sin, jedini nasljednik naše obitelji, donio je odluku da se oženi osobom koja se pridržava drugačijeg vjerskog sustava vjerovanja. Ta osoba je muslimanka, a početni šok ovog otkrića bio je nevjerojatno Iako smo s vremenom napravili određeni napredak u prihvaćanju ove stvarnosti, moram priznati da se moja ravnodušnost prema ovoj situaciji nije popravila; zapravo, svaki dan koji prolazi samo intenzivira moju emocionalnu borbu.
Prije otprilike mjesec dana primila sam vijest da moja šogorica čeka dijete. Kada je otkrila ime koje su odabrali za našeg budućeg unuka, ostala sam u šoku i nevjerici. Muhamede… teško mi je to shvatiti, ovo će mi biti prvo unuče. Svladan emocijama, bio sam uznemiren pet dana. Međutim, skupio sam hrabrosti da se jučer obratim svom sinu i izrazim svoju zabrinutost oko odabranog imena. Čvrsto sam vjerovao da je neprikladno da dijete nosi takvo ime. Nažalost, moj je sin reagirao obrambeno, dovodeći u pitanje moje psihičko stanje i odbacujući relevantnost imena. Savjetovao mi je da se umjesto toga usredotočim na molitvu za dobrobit i zdravlje njegova sina.
U stanju očaja, žena je izrazila svoju bol i zbunjenost zbog prijetnje koju je dobila. Dotični ju je upozorio da će, ako otkrije istinu njegovoj ženi, prekinuti sve veze s njom. Emocionalni danak ove situacije je golem, ostavljajući je pitanje što je učinila da opravda takav tretman. Unatoč njezinoj početnoj želji da postane baka, gorčina iskustva natjerala ju je da se predomisli. U svojoj nevolji čak razmišlja kako bi možda bilo najbolje da nikad ne postane baka, iako moli za oproštenje više sile zbog takvih misli.
BONUS VIJEST:
Prije šest godina, Albanka Anila Cakoni stupila je u brak sa Srbinom u selu Kosmovac, koje se nalazi ispod visokog Trema, najvišeg vrha Suve planine. Kako je vrijeme prolazilo, selo se postupno smanjivalo dok su mlađe generacije tražile posao i bolji život u Nišu, Beloj Palanci, Beogradu, Pirotu, Crvenoj Reci i raznim drugim mjestima. Zbog toga su u selu ostali samo stariji stanovnici.
Danas u Kosmovcu živi svega 40 stanovnika, što je sušta suprotnost u odnosu na preko 400 stanovnika koji su naseljeni nakon završetka Drugog svjetskog rata. I dok su brojni mještani postupno napuštali to područje u proteklih nekoliko desetljeća, Anila Cakoni (48) zajedno sa sinom Klausom prije šest godina donijela je odluku da se iz Albanije preseli u Kosmovac.
Anila i njen suprug Senta Stefanović donijeli su zvuk dječjeg smijeha u Kosmovac, čime su postali jedina obitelj s djetetom ne samo u svom selu, već iu susjednim krajevima Toponice i Miljkovca. Anila, koja je živjela u Tirani i radila kao krojačica sa svojim salonom, priznaje da nikada prije nije iskusila seoski život. Preko zajedničkog poznanika upoznala ju je Senta, koja se htjela skrasiti i zasnovati obitelj. Upoznali su se u Tirani i na kraju donijeli odluku da se presele u Kosmovac. Zajednica ih je srdačno dočekala, iskazavši nevjerojatnu ljubaznost. Unatoč tome što u početku nije znala srpski, Anila je postupno naučila jezik, zahvaljujući svom tečnom znanju talijanskog. Od pomoći joj je gledanje talijanskih serija sa srpskim titlovima. Sada Anilu oko nepoznatih riječi pomaže njihov sin Klaus, koji ide u treći razred, jer je postao vješt u srpskom.
Anila je u razgovoru za Niške vesti ispričala da je, kada je njeno dete krenulo u prvi razred, i ona kratko bila u školi i imala instrukcije srpskog jezika od učiteljice. Kao rezultat toga, sada ima sposobnost pisanja ćirilicom, iako joj čitanje i dalje predstavlja izazov.
Anila je izrazila svoju zahvalnost za mir Kosmovca u usporedbi s užurbanim gradom. Istaknula je ljepotu prirode i čistoću zraka na tom području. Anila je istaknula i radost konzumacije domaće, organske hrane bez ikakvih štetnih kemikalija. Spomenula je Klausa koji jako uživa biti okružen prirodom i udisati svjež zrak tijekom dana. Klaus je razvio naklonost prema svom psu i konju, a potonjeg je čak naučio i jahati. Anila je primijetila da selo često vidi priljev djece dok prate roditelje koji posjećuju njihove domove i posjede, pružajući Klausu dovoljno prilika za interakciju i igru s njima.
Prema Stefanovićevim riječima, Klaus je trenutno jedino dijete koje živi u selu koje je nekada imalo 100 učenika. Nekada su ovi učenici do četvrtog razreda pohađali školu u selu, a potom su školovanje od četvrtog do osmog razreda nastavljali u Crvenoj Reci. Naime, škola je imala čak i svoju kantinu. Svaka obitelj na tom području imala je obilje stoke, a staje su bile pune do posljednjeg mjesta. Posebno su zastupljene ovce i krave, jer je ovo područje Suve planine izuzetno povoljno za stočarstvo. Područje Kosmovca može se pohvaliti s impresivnih 60 izvora koji ostaju nepogođeni sušom, osiguravajući dovoljno vode za ljude i stoku.
Prema Stefanovićevim riječima, mišljenje Kosmovca i brojnih drugih seoskih zajednica u Srbiji je da ne bi osjetile lakoću da je vlada na vrijeme uvela poljoprivredne mirovine, dok su sela još uvijek naseljena. Strah od starenja bez ikakvih financijskih sredstava tjerao je ljude da migriraju u urbana područja. Zaposlili su se u gradskim tvornicama, tamo osnovali domove i zasnovali obitelji. Sada se mlađa generacija navikla na gradski život, što im otežava razmišljanje o povratku svojim ruralnim korijenima.
Prema njegovom kazivanju, mnogi Kosmovčani, uključujući i njega, odlučuju da svoja imanja ostanu u selu iako žive u Crvenoj Reci ili Beloj Palanci. Redovno dolaze na Suvu planinu da obrađuju polja i čuvaju stoku. Nadalje objašnjava da je Kosmovac u novije vrijeme privukao pozornost planinara i ljubitelja prirode, što je rezultiralo priljevom kuća za odmor koje se grade na tom području. Posljedično, sve je veći broj pojedinaca koji žele uživati u iskonskoj ljepoti okolice.
