Nedavno je fokus u Srbiji bio na uznemirujućem problemu akušerskog nasilja, sa sve većim brojem žena koje dijele svoja mučna iskustva u rodilištima. U želji da dobijemo sveobuhvatno razumijevanje, obratili smo se našim čitateljima i ostali bez riječi njihovim bolnim ispovijestima. Dok su šokantne priče sve zaprepastile, sada se postavlja ključno pitanje: što se može učiniti brzo i učinkovito da se intervenira i osigura da nijedna druga trudnica ne izdrži takve muke?
Nikolina:
Iskustvo svjedočenja pretjeranom vrisku žene tijekom poroda izazvalo je u meni osjećaj straha, pogotovo jer trenutno iščekujem dolazak vlastitog djeteta. Tijekom pregleda kod liječnika, liječnik se raspitivao o razlozima njezinih intenzivnih vrištanja, na što je ona objasnila da joj je to savjetovala svekrva, tvrdeći da će to olakšati proces. Bilo je uznemirujuće slušati priče drugih o njihovim mukotrpnim i bolnim trudovima, da bi me sestra obavijestila da na CTG-u nije bilo nikakvih abnormalnosti tijekom mog poroda. Međutim, na kraju je otkriveno da se moje dijete potpuno zaplelo u pupčanu vrpcu, što je dovelo do hitne potrebe za carskim rezom. Cijela situacija bila je doista užasna.
Još uvijek mi odzvanja u sjećanju nezaboravna fraza “nitko odavde ne odlazi bez poroda” kao podsjetnik na prvo iskustvo s trudnoćom. Medicinsko osoblje me je čvrsto držalo dok je beba izlazila na svijet. Unatoč mojoj iscrpljenosti, inzistirali su da me idućeg jutra odvedu pod tuš. U tom trenutku svijest mi je bila prolazna i sjećam se samo da sam letimično ugledala čistačicu. Iznenada je grupa od dvadeset osoba ušla u prostoriju, nesigurni kako dalje s mojim slučajem. Vrijeme je bilo presudno jer carski rez više nije dolazio u obzir zbog slabog otkucaja bebinog srca. Šef je hitno zatražio da se donesu pincete. Moja tjeskoba je splasnula kad su brzo izveli potreban rez, sigurno porodivši bebu. Jedan član medicinskog tima vršio je pritisak na moj trbuh. Nažalost, novorođenče je zadobilo slomljenu ključnu kost i paralizu lijeve ruke. Ostao sam u stanju melankolije nekoliko dana. Samo se čudom može opisati da smo i beba i ja preživjeli ovu muku.
Tijekom prvog pregleda kod ginekologa izrazila sam zabrinutost zbog kašnjenja menstrualnog ciklusa i mogućnosti trudnoće. U neočekivanom ispadu, ljutito je odgovorio: “Tek si se oženio, a sada želiš dijete? Zašto ne odeš kući, sjedneš na tu stvar i usredotočiš se na posao!” Začudo, nije čak ni obavio fizički pregled. Dva mjeseca kasnije vratila sam se u čekaonicu, okružena s 20 drugih žena. Doktor se pojavio i otvoreno upitao: “Što je sada? Jeste li opet trudni?” Pred svima sam odgovorio da nisam siguran, ali kasnim 10 tjedana i 2 dana. Njegov odgovor, dovoljno glasan da ga svi čuju, bio je: “Pa tako se začinju djeca!
Tijekom moje prve trudnoće sve je teklo glatko. Na dan zadnjeg ultrazvuka mama me otpratila na termin. Želeći saznati kako smo beba i ja, zatražila je od liječnika novosti. Na opće iznenađenje, čvrsto ju je zagrlio u prepunoj čekaonici i uzviknuo: “Ispričavam se, ali njezina majka je savršeno dobro!” Smijeh se prolomio iz ostalih pacijenata, jer im je bila poznata njegova ekscentričnost. Međutim, ostao sam u stanju šoka i nevjerice.
Zanimljivo, usprkos svom neobičnom ponašanju, liječnik je u to vrijeme smatran najboljim u svom području. Kad je došlo vrijeme poroda, našla sam se u rađaonici s drugom ženom, potpuno sama i bez ikakvih primalja i liječnika. Oboje smo osjećali intenzivnu bol i zbunjenost, ne znajući što učiniti. Odjednom je moj liječnik uletio u sobu i bio vidno prestravljen kaotičnom scenom koja se odvijala pred njim. Za nekoliko sekundi okupila se gomila, uključujući studente medicine koji su promatrali kao dio svoje obuke.
Stres i napor uzrokovani situacijom uzrokovali su pucanje kapilara, ostavljajući moje lice i prsa plavkaste nijanse. Bilo je to kaotično i neodoljivo iskustvo, ali naposljetku, prisutnost liječnika i brza reakcija medicinskog tima unijeli su osjećaj reda u kaos.
Proces porođaja je za ženu bio lak, dok je za mene zahtijevao kirurški rez. Ni tada nije bilo uspješno sve dok liječnik nije pribjegao ležanju na trbuhu. Detalji o tome što se dogodilo s bebom i kako su s njom postupali ostaju zagonetka za mene, jer mi je svijest počela nestajati. Kad sam se osvijestila, nakratko su mi pokazali bebu i obavijestili me da je treba hitno prebaciti na neonatalni odjel zbog problema s dišnim sustavom. Moj novorođeni sin je bio težak 4150 grama i visok 54 centimetra. Djelovao je potpuno modro i imao je ograničenu pokretljivost u glavi. Nadalje, desna ruka mu je bila iščašena u ramenu, a oba stopala bila su mu okrenuta prema van.
