U današnje vrijeme, imamo jako puno slučajeva kada imamo porodice koje jedva sastavljaju kraj sa krajem. Međutim, porodica, o kojoj danas govorimo dolazi iz Srbije, i stvarno je na marginama društva u svakom mogućem pogledu. Živeći u selu Mošorin, obitelj Čuturilov tijesnu špilju naziva jedinim domom. Unatoč tome što se nalaze u blizini užurbanih gradova Beograda i Novog Sada, podnose nezamislive životne uvjete, zanemareni i zaboravljeni od društva.
Kad uđemo u njihovo “prebivalište”, osjećamo se kao da smo se vratili bezbrojna razdoblja u prošlost. Nemoguće je ne zapitati se – Srbija, u 21. veku, kako to može? !
Neosporan dokaz da još uvijek živimo u “našem” vremenu su jako razvučeni kablovi i zastarjela televizija, jedini “prozor” kroz koji Svetozar, Marica, Zlatica (17), Mira (15) i Miloš ( 6) baciti pogled na vanjski svijet. Njihova jedina imovina su špilja i transformirani automobil, koji sada služi kao improvizirani ormar. “Od djetinjstva živim u Lagumu. Nikada se nisam bojao za sebe, čak ni za vrijeme bombardiranja, nisam bježao. Ali sada se bojim za djecu, jer su pukotine još brojne. Ako se zemlja uruši, ne daj Bože stradalo dijete. Ispred nas je auto, naš prostor za skladištenje krumpira i ostalih potrepština, koji nam je i smočnica i garderoba. Tu držimo svoje stvari jer nemamo kamo”, dobrodušni Svetozar domaćin, započeo je svoju priču.
Ne samo da podnose izazove i čuda života “pod zemljom”, već se suočavaju i s teškim zdravstvenim problemima. Najveći teret ovih poteškoća nosi najstarija kći Zlatica koja se bori s epilepsijom i čestim napadima, ali i s govornim manama. Prema tome, ona nikada ne smije biti ostavljena sama. “Nedostaje nam odgovarajuća kupaonica. Umjesto toga, snalazimo se s umivaonikom za kupanje. To je oskudna egzistencija. Nemamo čak ni pristup poljskom, pa pješačimo preko brda. Nije idealno, ali to je sve što imamo. Kad nema ničega, nema ničega“, sa smiješkom je podijelio Svetozar, pokazujući da unatoč okolnostima ostaje izdržljiv i odlučan prigrliti život.
Čuturilovi se oslanjaju na socijalnu pomoć i dječji doplatak kao glavni izvor prihoda. Svetozar se povremeno bavi i fizičkim poslovima, iako se osjeća iskorištenim i često ostaje bez plaće. To se izrabljivanje proteže na “sve siromašne” u njihovoj zajednici. Prioritet im je osigurati da uvijek ima hrane na stolu. Čak i ako Svetozar ne jede, on se brine da njegova djeca budu nahranjena. Ako nema dovoljno novaca da kupi potrepštine, obrati se susjedu za mali zajam od tisuću ili dvije dinara, kako bi mogao priskrbiti svoju djecu. Ponekad im čak kupi poslastice poput čokolade, a one su uvijek zadovoljne s njim.
Iako ponekad svi u špilji spavaju zajedno, to predstavlja opasnost za djecu koja nemaju pravo mjesto za leći. Stoga utočište traže u obližnjoj bakinoj kući koja, iako zvuči zastrašujuće, zapravo može biti u gorem stanju od njihovog skromnog prebivališta. Trska pada, jedan zid se srušio, a strop drže puke drvene palice. “Na ovom improviziranom krevetu pored šporeta spavamo ja i djeca. U jednom krevetu je moj sin Miloš, koji je upravo operisan, dok u druga dva dijele kćerka Savka, unuci Mira i Miloš, te druga kćerka Mira i unuka Zlatica. kreveta.Sedmero nas je stiješnjeno u ovom prostoru,ali ništa drugo ne mogu učiniti.Ne mogu ih odbiti,radije bih bez njih.Raduje me boravak s unucima,mada me boli gledati kako se bore. Ali kakav izbor imam, dijete moje? U 86. godini života, baka Jovanka je izjavila da je glad redovita pojava u njihovim životima: „Ponekad legnemo u krevet bez hrane. Ovo je naš način života”, rekla je.
