Za ovaj vikend jedna jako teška tema, a tiče se naaših najmilijih koji na žalost više nisu sa namaa. Jednostavno, neke osobe u procesu žaljivanja, jednostavno ne znaju koji su to običaji kada neko na žalost premine iz vaše kuće. Nova i moderna pojava u modernim vremenima je usvajanje određenih srpskih običaja, kojih u antičko doba nije bilo, na pravoslavnim grobljima.
Koje su različite tradicije i rituali povezani sa odavanjem počasti pokojnicima, a koji izgleda nemaju veze s crkvom, religijom ili istinskim poštovanjem prema preminulima?
Kao dio naše kršćanske obaveze, bitno je da molitvom poštujemo uspomenu na naše preminule voljene, tražeći Božju milost za miran pokoj njihovih duša. Osim toga, izražavamo svoje poštovanje paljenjem svijeća, organizacijom parastosa i komemoracija, postavljanjem spomenika kao nadgrobnih obilježja i osiguravanjem održavanja njihovih konačnih počivališta. Ove prakse su u skladu sa principima navedenim u crkvenoj doktrini. Međutim, obeshrabrujuće je primetiti da nijedan drugi narod ne ispoljava tako nedostatan pristup održavanju grobova svojih predaka kao Srbi. S jedne strane, ovo zanemarivanje se manifestuje kao potpuno zanemarivanje grobnih mjesta, gdje nema obilježja, a održavanje ne postoji. S druge strane, pojedini regioni u Srbiji ovaj nemar dovode u suprotnu krajnost.
Običaj izgradnje ekstravagantnih spomenika, nalik na vikendice sa kućnim potrepštinama kao što su frižideri, televizori i kreveti, istovremeno je neugledan i suvišan. Skroman spomenik ukrašen kršćanskim križem služi kao prikladniji simbol. Umjesto toga, naš fokus bi trebao biti na komemoraciji pokojnika kroz molitvu i vršenju djela ljubaznosti kako bismo koristili njihovim dušama. To se može postići pomaganjem manje sretnima, davanjem doprinosa crkvama, bolnicama, sirotištima i drugim dobrotvornim organizacijama.
Kada je riječ o stavu crkve o dženazama i sahrani upokojenih, primarni fokus je na prinošenju žita i vina, kao i na sam pogrebni obred. Sahrana služi kao molitva koju predvodi sveštenik, za traženje utjehe za dušu pokojnika i za oproštenje za sve prijestupe učinjene tokom njihovog zemaljskog postojanja. Osim toga, povorke od kuće do groblja imaju značaj, jer i one služe kao oblik molitve i sjećanja.
U pojedinim krajevima Srbije postoje brojne nepotrebne i štetne tradicije vezane za sahrane, od kojih su neke čak u suprotnosti sa učenjem crkve. Izmjena ovih dugotrajnih običaja je izazovan zadatak, ali nedavno su uvedene nove prakse koje se mogu lako mijenjati. Jedna takva praksa je kupovina vijenaca za sahranu i podjela poklona svim prisutnima. Oba ova običaja zahtijevaju značajna finansijska sredstva, koja su potpuno suvišna. Bilo bi mnogo korisnije kada bi se novac potrošen na vijence umjesto toga dao domaćinu ili ožalošćenoj porodici, čime bi se pokrili troškovi sahrane.
Osim toga, uobičajeno je da se na sahranama daje ekstravagantna količina hrane i pića, što je rezultiralo time da se događaj pretvorio u gozbu. Slijedom toga, gosti se mogu opijati i ponašati se nedolično, što je nepoštovanje i grešan čin prema pokojniku i njihovim najbližima. Za sve pobožne i savesne pojedince u srpskoj zajednici je imperativ da se aktivno bore protiv ovakvih pojava.
U pojedinim krajevima Srbije postoji tradicija koja se čuva nakon obilaska groblja. Ljudi se okupljaju u dvorištu, gdje se peru ruke, i upuštaju se u jedinstveni ritual koji uključuje ugalj iz žeravice. Drže ugalj u rukama i prebacuju ga preko sebe. Ova praksa nastala je u vreme kada su u Srbiji bile rasprostranjene zarazne bolesti, a služila je kao oblik dezinfekcije koju su nalagale vlasti. Međutim, danas više nije obavezno obavljati ovaj ritual. Umjesto toga, dovoljno je osigurati vodu i ručnik za pranje ruku, jer je osnovna higijena od najveće važnosti. Još jedan običaj vezan za četrdesetodnevnu komemoraciju je klanje “brave duše”, što nije vjerska obreda. Hranjenje manje sretnih kao čin ljubaznosti prema pokojnicima može se pripisati ovom običaju, ali sve druge prakse vezane za žrtvovanje su čisto paganske i nereligijske prirode.
Nakon perioda od šest mjeseci ili godinu dana, uobičajeno je da se održe molitve ili parastosi u čast preminulih. Uz to, slično svetkovini četrdesetog dana, svećenik priprema i blagosilja posebnu žitnu žrtvu. Ova prilika uključuje i posjetu groblju, paljenje svijeća i paljenje tamjana na groblju.
Nije neuobičajeno da se zadušnice održavaju češće, a vrijedno je napomenuti da svetkovine u tim prilikama ne moraju nužno biti u skladu s crkvenom tradicijom.
