U današnje vrijeme jako je popularno to, da se pričaju priče iz starih vremena a koje su povezane sa nekim državama. Za ove prostore jako su zanimljive priče koje su povezane sa turskim carstvom, koji je čak i jedan period u prošlosti bio jako rasprostranjen na ovim prostorima. Srbija i Bosna posebno prednjače u ovom segmentu.
Mara Branković, prekrasna kći despota Đurđa, postala je druga srpska princeza koja se udala za turskog sultana, nakon Olivere. Međutim, za razliku od Olivere, Marin utjecaj na njezina muža bio je ograničen, djelomično zbog toga što je Murat II preferirao muškarce. Unatoč tome, njezina je životna priča nedvojbeno zadivljujuća i lako bi se mogla adaptirati u zadivljujući filmski serijal.
Rođena 1418. godine u Vučitrnu, Mara, kći despota Đurđa Brankovića i unuka Vuka Brankovića, u mladosti se našla na osmanskom dvoru. Na kraju je postala druga žena turskog sultana, Murata II, unutar harema.
Prema narodnoj pjesmi, glavna junakinja naše pripovijetke u djetinjstvu je preboljela tešku bolest. U znak zahvalnosti prema Bogu i prepodobnom Joanikiju za čudesno ozdravljenje, njen otac je podigao manastir u čast iscijeljene djevojke, koji je nazvao Devičin ili Devič. Narodni pjesnik dodaje da je Mara posjedovala izuzetnu ljepotu, nadmašujući sve ostale u sedam vlaških kraljevstava, pa čak i ogromnom turskom carstvu. Po dolasku na srpsko prijestolje despot Đurađ i njegova žena Jerina donijeli su stratešku odluku da se udaju za turskog sultana Murata II kako bi zaštitili interese svoje nacije. Mirovni ugovor s Muratom II. nametnuo je zahtjevnije uvjete od onoga nakon Kosovske bitke. Danak plaćan Osmanlijama bio je znatno veći, dok se teritorij pod srpskom kontrolom smanjio. U znak popustljivosti, Murat je dopustio Đurađu da osnuje novu prijestolnicu, Smederevo, nakon gubitka Kruševca i Beograda.
Kao dio uvjeta za sklapanje novog mirovnog sporazuma s Osmanlijama, zahtijevalo se da se Đurđeva kći Mara uda za sultana Murata II i ode u harem.
Kako bi osigurali svoj brak, Đurađ i Jerina dobili su zadatak skupiti ogroman miraz od 600.000 dukata, premašujući desetljetni danak koji je Đurađ plaćao Turcima od 1428. godine. Njihova zajednica dogodila se 1436., a Mara je postala druga i posljednja supruga Murata II, koja je prethodno bila u braku s Halimom.
Na temelju procjena, Sultan je bio znatno stariji od Mare, s mogućom razlikom u godinama od 13 do 16 godina. U vrijeme njihova vjenčanja Sultan je imao 32 godine, dok je Mara imala između 16 i 19 godina. Povjesničari opisuju sultana kao diskretnu osobu koja izvana nije pokazivala svoj autoritet. Nažalost, Marin brak s osmanskim gospodarem nije bio sretan, uglavnom zbog njegove sklonosti muškarcima nad ženama. Različiti povijesni zapisi pružaju dokaze o ovom aspektu njihovog odnosa.
U svojoj knjizi “Dvije srpske sultanije: Olivera Lazarević (1373-1444) i Mara Branković (1418-1487) – Dvije biografije kao prilog povijesti srpsko-osmanskih odnosa 1389-1487”, povjesničar Nikola Giljen sugerira da bi Murat II. bili biseksualni ili čak homoseksualni, upuštajući se u seksualne odnose sa ženama isključivo u svrhu prokreacije.
Prema kazivanju Stojana Novakovića iz 1893. godine, Murat je imao osobitu sklonost sodomskoj zabludi, zbog čega je držao grupu od 25-30 dječaka. Nažalost, Mara, baš kao i njezina rođakinja Olivera, nije mogla ostvariti značajan utjecaj u ime Srbije zbog nižeg položaja na osmanskom dvoru.
Dugo vremena ostala je posve pasivna sve do 1441. godine, kada je Murat izdao zapovijed da se oslijepe njezina braća Grgur i Stefan, koje su držali u zarobljeništvu Osmanlije.
Mara ih, nažalost, nije mogla izbaviti od strašne sudbine. Konkretno, sultan Murat je izrazio spremnost da ispuni njenu molbu; međutim, pogubljenje je promptno izvršeno, a glasnik s naredbom da se osuda prekine stigao je kasno. Poput svoje bake-tete Olivere, Mara je ostala ustrajna u svojim kršćanskim uvjerenjima i nije rodila djece s Muratom II. Ostaje neizvjesno je li i ona, poput Olivere, bila podvrgnuta medicinskoj intervenciji kako bi spriječila trudnoću.
Mara je shvatila svoju majčinsku ulogu zahvaljujući neizmjernom divljenju i štovanju koje joj je iskazao Muratov nasljednik, Mehmed II Osvajač. Mara, koja je posjedovala vrhunsko obrazovanje u odnosu na robinje koje su služile kao majka princa Mehmeda, preuzela je ulogu dadilje i učiteljice mladog princa. Ne čudi stoga što Karlovačko rodoslovlje bilježi da je Mara kod cara Mehmeda njegovana i cijenjena kao rođena majka. Nakon Muratove smrti 1451. godine, Mehmed je dopustio Mari da se vrati u Srbiju, velikodušno joj dajući u miraz krajeve Toplicu i Dubočicu.
Unatoč mogućnosti da se popne na položaj bizantske carice, Mara je odbila prijedlog Konstantina XI Paleologa, udovca bez djece. Odbila je potencijalnog udvarača, navodeći kao razlog svečani zavjet da više nikada neće stupiti u brak.
Tako se odvijao tijek događaja. Tražeći utjehu, potražila je utočište unutar crkve. Iako je posjedovala osobine izvanredne pionirice, nije se odlučila za redovnički put. Zanimljivo, ona je ostala na planini Athos, zanemarujući općepriznatu zabranu ženskih posjetitelja. Za vreme svog boravka pružila je neprocenjivu pomoć manastirima Hilandar, Sveti Pavle i Vatoped.
