Danas žalimo zbog gubitka Miroslava Živanovića – Pile, pjevača grupe Alisa. Srceparajuću vijest podijelio je blizak prijatelj na raznim platformama društvenih medija. U potresnom intervjuu za Kurir 2022. godine, Miroslav se osvrnuo na svoje odrastanje i osvrnuo se na uspjeh benda, posebno njihove kultne pjesme Sanja. Zaronimo sada u zadivljujuće putovanje njegova života.
Moja najranija sjećanja vezana su za Smederevo. Iako sam rođen u Beogradu, moji roditelji su donijeli odluku da se preselim u Smederevo radi zaposlenja kada sam imao četiri godine, da bi se ubrzo vratio u Beograd. Ah, radosti djetinjstva… U Smederevu smo formirali grupe i igrali igre poput kauboja i Indijanaca. Osobno sam se uvijek identificirao kao Indijanac. Živa su mi sjećanja igranja klikera na ulicama sa svojom djecom. Bili su to bezbrižni dani. Unatoč tome što smo dolazili iz radničke klase, živjeli smo udobno i nikada nismo osjećali potrebu za pretjeranim uživanjem. Kao dijete bio sam dobro odgojen i nevjerojatno skroman, vjerojatno pod utjecajem siromaštva koje je okruživalo naše društvo. Dok sam odrastala, nisam imala braće i sestara; Bila sam jedinac.
Moj otac Dragoslav porijeklom je iz Pomoravlja i emigrirao je u Beograd u potrazi za poslom, gdje se susreo s mojom majkom Ivkom, koja je porijeklom iz Hrvatske. Stoga sam sretna što imam dvije majčinske figure u svom životu. Tijekom odrastanja imao sam sreću imati maćehu Vidu koja se prema meni odnosila s neizmjernom ljubavlju i brigom. Govoriti o njoj kao o maćehi čini se neprikladnim jer me je uistinu prigrlila kao vlastito dijete. Tijekom školskih godina imao sam zadovoljstvo imati nevjerojatnog prijatelja po imenu Uroš Anić, s kojim sam dijelio neraskidivu vezu. Krenuli smo u bezbrojne avanture po gradu, skupljajući autiće i avione i vragolasto se prepuštajući radostima djetinjstva. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, Uroš je odlučio nastaviti monaški život, što je dovelo do gubitka kontakta među nama. Potrudila sam se ponovno povezati s njim i obnoviti naše prijateljstvo, ali nažalost, stigla sam prekasno, jer je preminuo prije nekoliko mjeseci. Sjećanja na naše prijateljstvo ostavila su neizbrisiv trag u mom djetinjstvu. Sa 16 godina otkrio sam svoju strast prema glazbi i počeo svirati instrumente. Bilo je to drugačije doba, koje je zahtijevalo izvrsnost i vještinu.
U današnje vrijeme pjesma postaje hit samim time što se pusti na radiju. Osobno sam uvijek više uživao u sviranju instrumenata nego u pjevanju. Međutim, na kraju sam preuzeo ulogu glavnog vokala unutar svoje grupe prijatelja jer sam briljirao u tom području. U početku nismo imali nikakvu opremu i morali smo se oslanjati na spajanje na radio, ali na kraju smo uspjeli uštedjeti dovoljno da kupimo pojačalo. Zahvaljujući briljantnom skladateljskom umijeću Jovana Stojiljkovića, uspjeli smo stvoriti nevjerojatnu priču. Ljudi često pitaju zašto smo baš Alisu odabrali kao inspiraciju za našu bajku, a ja iskreno nemam odgovor na to pitanje. Jovan je bio poznat po svojim tekstovima bajki, a Alisa se činila kao prikladan izbor. Željeli smo nešto jedinstveno i originalno, pa smo se odlučili kloniti konvencionalnih opcija. Koncept našeg benda vrtio se oko bajkovitog narativa i daška romantike, što je dobro odjeknulo kod naše tadašnje publike. “Jugodisk” je bio jedini izdavač koji je vidio potencijal u našoj glazbi, a Ratomir Krkić imao je presudnu ulogu u podršci i suradnji s nama.
Bili smo mladi i neiskusni, ali smo posjedovali sirovi talent. Bilo je neodoljivo odjednom imati sve i svašta na raspolaganju, a nisam bio u potpunosti spreman za tu razinu uspjeha. Jedan dan si nitko, a drugi dan postaneš netko. Prije pojave “Sanje”, moje iskustvo s putovanjem avionom nije postojalo. Međutim, ovaj događaj sve je promijenio, jer sam se cijeli tjedan našao zatvoren u zrakoplovu. Osvrćući se na situaciju, prisjećam se citata Harija Varešanovića koji savršeno sažima bit onoga što se dogodilo: „Pojavila se grupa pojedinaca koja je harmonizirala melodiju „Dunavom plove lađe“, a istovremeno je zapalila vatru koja je zahvatila cijele Jugoslavije.
