“Mi se danas malo fokusioramo na običaje koji vladaju u Pravoslavlju. Tiče se svakako običaja kada premine neko blizak, i koje stvari se nikako ne smiju uraditi. To je jako širok pojam u vjeri, tako da većina osoba ne zna za neke stvari koje se nikako ne smiju uraditi. U znak boli za pokojnicima, članovi obitelji pokojnika usvojili su običaj oblačenja crne odjeće. Tradicionalno, žene bi nosile crni šal, dok bi se muškarci odlučili za crnu košulju ili kravatu. Ova mračna odjeća nosi se godinu dana, tijekom koje se ožalošćeni suzdržavaju od sudjelovanja u slavljeničkim aktivnostima, poput plesa ili pjevanja.”
Danas je dopušteno nošenje crne odjeće do 40 dana, a po želji se to može produžiti na šest mjeseci ili čak godina. Važno je naglasiti da bez obzira na vrijeme smrti člana obitelji, krštenje se ipak mora održati, kao i uvijek. Zapravo, tvrdi se da je još važnije obilježavati radosnu prigodu usred ovih okolnosti, dok nudimo molitve za miran počinak naših voljenih koji su umrli tijekom naših molitvi za slavu.
Nakon smrti pojedinca, uobičajeno je suzdržati se od bilo kakvog oblika slavlja u kućanstvu, uključujući vjenčanja, zabave, plesove i slične događaje. Preporučljivo je potražiti smjernice od svećenika u vezi s pogrebnim običajima, budući da se prakse razlikuju u različitim regijama, što onemogućuje dati konačan sud o prikladnosti određenog običaja. Na temelju kršćanske doktrine, smrt se promatra kao posljedica grijeha, posebno Adamova prijestupa protiv Boga. Izvorno, prema Božjem planu, prijelaz iz zemaljske egzistencije u vječni život trebao je biti besprijekoran, nalik dražesnom penjanju leptira iz svoje čahure u nebo.
Jeste li upoznati s narodnim tradicijama vezanim uz odlazak voljene osobe?
U Srbiji su sahrane obilježene mnoštvom običaja, a svaka regija ima svoje posebne tradicije i rituale. Ova raznolikost proizlazi iz jedinstvenih karakteristika i praksi koje definiraju svako područje.
Povijesno gledano, pojedinci su obično umirali unutar granica svojih domova, što je dovelo do pogrebnih običaja koji su bili blisko povezani s gubitkom voljenih osoba.
U određenim je krajevima običaj da svaki član obitelji ostane budan u slučaju smrti. Ova praksa proizlazi iz uvjerenja da je smrt slična snu i da postoji percipirani rizik da će preminuli naići na osobu koja je zaspala, što će rezultirati njihovom vlastitom smrću.
U slučaju da pojedinac premine s otvorenim očima, vjeruje se da će osoba koja ga prva ugleda ubrzo nakon toga umrijeti. Nadalje, ako se otkrije da pokojnik u trenutku smrti ima šibice u džepu, čvrsto se vjeruje da će se preobraziti u vampira. Kao rezultat tog vjerovanja pojavila se još jedna praksa – čin probadanja pokojnika iglom kako bi se spriječio njihov povratak kao vampira.
“Čim osoba umre, običaj je pokriti sva ogledala u kućanstvu. Ova praksa proizlazi iz vjerovanja da duh pokojnika može ući u ogledalo i ostati među živima. U Valjevu i okolini običaj je da se u tu svrhu otvore prozori i vrata, kao i izvrne sav nameštaj, uključujući i posuđe.”
Voda koju je pokojnik koristio za kupanje je kontaminirana. Ne samo da je nečist, već također može naškoditi svima koji žive u kući ispred koje teče.
Prisutnost tijela pokojnika predstavlja prijetnju i životinjama i biljkama, stoga se savjetuje izbjegavanje prolaska pogrebnih povorki kroz polja, livade ili stada. Nasuprot tome, postoji vjerovanje da su bolesti demonskog porijekla. Stoga ih pojedinci s bolesnom djecom dovode pred prolaznu procesiju u nadi da će se bolest prenijeti na pokojnika. U pojedinim ruralnim područjima naše zemlje postoji mišljenje da srodnici rođeni u istom mjesecu dijele istu sudbinu. Posljedično, odlazak jednog rođaka brzo je praćen odlaskom drugog. Kako bi se to spriječilo, tijekom sprovoda provodi se praksa poznata kao “otkup”. U okolici Zaječara prijatelji i članovi obitelji bacaju komadiće zemlje na groblje jer se vjeruje da to donosi sreću i osigurava da unesrećeni neće biti sljedeći.
Na sprovodu se poštuje običaj da se strijela odape prema određenoj meti. Pojedinac koji uspješno udari znak dobiva vlasništvo nad stvarima preminule osobe. Općenito se smatra da se treba izbjegavati vraćanje svojim stopama kada se napušta groblje, jer se vjeruje da to pomaže preminuloj duši da se vrati na mjesto koje joj pripada.
“U području tradicionalnih običaja postoji ritual koji uključuje izradu lutke koja nosi lik preminule osobe. Odgovornost brige o ovoj lutki pada na žene iz uže obitelji, koje je marljivo čiste i odijevaju svaki dan osnova. U slučaju umrlog muškarca ova praksa traje dvije i pol godine, dok kod žena traje dvije godine. Nakon što to određeno razdoblje istekne, vlasništvo nad lutkom prenosi se na posljednje počivalište pokojnika.”
U području zadušnica postoje posebne tradicije i uvjerenja koja ostaju i nakon sprovoda, osobito u vlaškom kraju. Običaj je da osobe koje sjede za stolom ostanu sjediti sve dok najstarija osoba ne završi svoj obrok, jer se vjeruje da to štiti mlađu generaciju od prerane smrti.
