90 godine prošloga vijeka na Balkanu su bile prožete ratovima, ubistvima, mafijom, kao i niskim standardom kod običnih ljudi. Tada je bilo jako puno profitera, ali i prevaranata koji su krali od običnoga naroda. Saša Popović, bivši direktor “Granda”, bio je među onima koji su pretrpeli velike gubitke zbog delovanja Dafine Milanović, proslavljene bankarke povezane sa Slobodanom Miloševićem i vlasnice Dafiment banke, koja je izazvala široku finansijsku devastaciju u zemlji.
Po vlastitom priznanju, Dafini je povjerio oko 300.000 maraka, uz mjesečnu kamatu do 17 posto. Shodno tome, mogao je podići nevjerojatnih 25.000 maraka svakog mjeseca! Era Dembelije trajala je u rasponu od devet mjeseci, dok se čitava šema nije srušila poput špila karata. Nakon kolapsa, Popović se našao u skromnoj garsonjeri kao podstanar. – Moje iskustvo sa Dafinom bilo je nesreća bez presedana, iako mi je sve bilo na dohvat ruke. Tokom devet mjeseci, uživao sam u mjesečnoj kamatnoj stopi od 17 posto, što mi je omogućilo da akumuliram znatnu sumu od 25.000 maraka samo na kamatu. Tada bih sa ponosom pokazivao svoju zaradu pokojnim Rakom, Brenom i Draganom Mirković, uzvikujući: “Pogledajte šta sam postigao ovog meseca!” Bilo je to vrijeme kada sam uživao u privlačnosti tih izuzetnih kamata, otkrio je Popović prije nego što je zaključio.
Nakon raspada Sweet Sina, našao sam se u poziciji finansijske sigurnosti, što mi je omogućilo da živim luksuzan život bez potrebe za zaposlenjem. Shvativši da ću na kraju iscrpiti svoja sredstva, odmah sam potražio Dafinu. Kad me je ugledala, ljubazno je izjavila: “Sal, dragi moj, mama Dafina će ti dati kamatu od 17 posto.” Inspirisan njenom ponudom, doneo sam odluku da prodam svoj stan u Novom Sadu kao i dva vredna automobila. Povjeravajući svu svoju imovinu njenoj banci, bio sam ugodno iznenađen što sam sutradan zaradio 20.000 maraka. Naravno, nisam mogao odoljeti da se ne pohvalim svojim novostečenim bogatstvom svima koje sam sreo. Međutim, Lepa Brena je bila ta koja me je upozorila na probleme sa pivom u najpoznatijoj finansijskoj instituciji u regionu. Na kraju se ispostavilo da nije ništa drugo do pljačka.
Godine 1993. dobio sam upozorenje od Dafine, pozivajući me da podignem novac sa sadašnje lokacije zbog predstojećeg neuspjeha. Po njenom savjetu, posjetio sam banku i saznao da posjedujem 405.000 maraka. Uzbuđen ovom viješću, skupio sam vreću punu novca. Međutim, Dafina mi je predložila da pričekam još tri mjeseca prije povrata sredstava, obećavajući potencijalnu isplatu od 700.000 maraka. Vjerujući joj, ostavio sam novac na njenoj brizi i potražio Brenu, koja me je prekorila što nisam odmah uzela novac. Nažalost, samo nedelju dana kasnije, Dafina je doživela razoran pad.
U nemogućnosti da je dobijem telefonom, zatekao sam se u oskudici duge četiri godine. Moja jedina vrijednost bila je opsežna garderoba, koja se sastojala od 60 pari patika i brojnih odijela. Uprkos tome što sam živeo u maloj garsonjeri od 17 kvadrata na 12. spratu na Novom Beogradu, reputacija posedovanja skupe odeće me je učinila metom za krađu. Živo se sjećam dana kada sam ušao u svoj stan, ali sam ga našao potpuno prazan.
Ispričao je kako su mu oduzeli sve stvari, ostavljajući mu ništa osim pidžame. Trebalo mu je desetljeće da povrati oko 12.000 eura. Značaj ove svote postaje očigledan kada se uzme u obzir da je prosječna plata 1993. godine bila 25 maraka. Međutim, stvarna vrijednost novca koji je Popović izgubio ne može se tačno utvrditi pukim poređenjem i množenjem. Danas bi taj iznos bio eksponencijalno veći i iznosio bi milione eura.
