Nedavno je bila godišnjica smrti srpskog premijera Zorana Đinđića. Tim povodom je urađen i veliki intervju sa njegovom majkom, koja je još uvijek živa. Novinarka Tamara Nikčević je 2010. godine napravila intervju s Milom Đinđić, majkom dr. Zorana Đinđića, premijera Srbije. Intervju je kasnije objavljen u duljoj formi u tjedniku Njuzvik 2015. godine.
Milo je tragično doživio gubitak sina 12. ožujka 2003. godine.
Neočekivanim spletom događaja, gospođa Mila Đinđić, prepoznajući moju pripadnost “Sarajevskim novinama”, odobrila mi je intervju. Svoju odluku pojasnila je riječima: “Zoran, dragi moj, on je Bosanac, kao i ja, rođen je tamo…” U dopisivanju s novinarkom Tamarom Nikčević s Njuzvika poručila je: “Molim vas, dođite u devet ujutro. ” Međutim, tijekom mog prvog telefonskog poziva nekoliko dana prije, brzo je odbila, navodeći pogrešan trenutak. Upravo se vratila s groblja i bila je emocionalno ispražnjena, bez snage i želje za razgovor s bilo kim u tom trenutku.
Pravdajući se, objasnila je da je primila brojne pozive od ljudi, posebice onih iz Spiegela koji su pripremali pozamašan tekst o njezinu sinu. Međutim, izrazila je svoju nesposobnost da se upusti u to, izrazivši zahvalnost što se drugi još uvijek sjećaju i poznaju njezinog sina, ali pitajući se kakvu bi korist ona imala od toga. Istaknula je kako njezinog voljenog Zorana više ništa ne može vratiti. Ponudila je mogućnost da dođe do nje za dan ili dva ako to želi.
Nakon što je prošlo “dan-dva”, našao sam se ispred ulaza u jednu od onih groznih novobeogradskih spavaonica, točno u devet sati ujutro. Dočekala me sitna žena živih, bistrih očiju i brzo otvorila vrata. Unatoč godinama, kretala se s velikom energijom i učinkovitošću. „Evo, draga moja, ovdje možeš ostaviti svoje cipele…“ ponudila mi je papuče i prije nego što sam ušao. – Tako je to kod mene: obuti se – prošaptala je, neprestano se osvrćući oko sebe. “Mi Bosanke smo jako uredne žene, znaš. Nadam se da ti ne smeta?” Uvjeravao sam je da nisam.
Zatim me uvela u mali, uredan i skromno namješten stan, ukrašen dobro očuvanim starim stvarima. Ovdje je dio svoje mladosti proveo dr. Zoran Đinđić, budući premijer Srbije i filozof. Njegovi portreti krasili su zidove u cijelom stanu. Prisjetio sam se i tog kobnog dana, 12. ožujka 2003., kada mi je Željko Mitrović javio: “Ustrijelili su Zorana Đinđića!” Raspitivao sam se o njegovom mogućem bijegu.
U Hramu Svetog Save često bih se prisjećao i pjevao. Tu sam čuo uznemirujuće riječi mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija. Mila Đinđić je rekao: “Nije to ništa manje od užasa, dijete moje, čisti užas!” Moj život je ispunjen gorčinom… Svaki dan je borba, ali 12. mart je uvijek najteži. Nalazim se sam… Vrijeme dijelim između Beograda i jednog sela kraj Prokuplja. U tom selu imam kuću i baštu u kojoj sadim cvijeće. Kad odem na Zoranov grob, ne mogu a da ne zavapim: “Sine moj, nisam ti ovo nikada namjeravao… Neka te Bog sačuva od takve boli.” Moj muž više nije s nama.
Drago je preminuo u Prokuplju 2002. godine, godinu dana prije Zoranovog tragičnog ubojstva. Sahranio sam ga ovdje u Bežanijskom, a naš sin Zoran počiva na Novom groblju. Kad god posjećujem jedan grob, uvijek nastojim istog dana posjetiti i drugi. Nakon Zoranova povratka iz inozemstva, Drago je tragično izgubio život uslijed pada. Ne mogu a da se ne zapitam što je to mom sinu tako hitno trebalo? Molim te reci mi.
Koliko god se trudio, Zoran se pokazao nezaustavljivim. Posjedovao je urođene kvalitete vođe, unatoč nedostatku pojedinaca koji su ga okruživali. Stajao je sam! Bilo je zbunjujuće svjedočiti odsutnosti državnih dužnosnika kada je izašao iz automobila 12. ožujka. Dragi moj sine: ne samo da su ga onesposobili, nego su mi i život oduzeli! Zoran se za hodanje oslanjao na štake. Tako izvanredan pojedinac! Bio je pravo čudo, duša! Rijetko se rađaju pojedinci poput njega. Nije samo zato što je bio moj sin… Bio je inteligentan, načitan… Čak je i doktorirao u Njemačkoj, ali odlučio se vratiti baš u ovu kuću. Ja sam bila ta koja ga je odgojila.
