Goran Bregović je definitivno najveći mozak u muzičkoj industriji. Sve je krenulo sa Bijelim Dugmetom, a nakon toga i sa solo karijerom mu je išlo jako dobro. Mi danas malo govorimo o njegovom privatnom životu, koji je bio više nego specifičan. U iznenađujućem otkriću, proslavljeni glazbenik Goran Bregović javno se prisjetio svog skromnog djetinjstva i okolnosti koje su ga navele da oduzme živote dvjema osobama, uživajući pritom svjetsku slavu i pozamašno bogatstvo.
Neophodnost očeva u životu je nešto što sam ispitivao, a sada bolje razumijem zašto. Dok sam odrastao, moj otac je bio odsutan, ali je njegova prisutnost svejedno zahtijevala da bude uzor. Bregović je iznio vlastito iskustvo, priznavši kako mu je otac doista bio dobar uzor, ali se, nažalost, borio s alkoholizmom, zbog čega se razveo od Bregovićeve majke. To je označilo neuspjeh nekada velike ljubavi. S deset godina Bregović je doživio ogromnu tragediju gubitka majke, nekoga koga je svakodnevno jako volio. Njegov se otac, s druge strane, nikad nije emocionalno otvorio na isti način. Tek kada roditelj premine, počinje se procjenjivati njihov odnos s njim. Kako starim, sve više sličim svom ocu. Nakon umirovljenja vraća se u rodni Sveti Petar Čvrstec u Zagorju.
Tijekom prvih pet do šest godina odlučno je odbijao uvesti bilo kakve moderne pogodnosti poput struje ili tekuće vode u svoj dom. Zapravo, imao je strogu politiku zabrane TV-a i inzistirao je na uključivanju u razgovore kad bi posjetitelji došli. Zanimljivo, on je bio jedini u cijelom selu koji se odlučio pridružiti partizanima, dok su se ostali mještani priključili domobranstvu. Mama ga je često znala zadirkivati govoreći mu da je u partizane otišao samo zato što je vjerovao da u njihovim redovima ima zgodnijih žena. Seoski svećenik bi ga, bezbrižno, šaljivo poticao da ostane u selu i suoči se s istom sudbinom kao i oni, jer na groblju nema partizana.
Njegova je kuća bila smještena malo izvan sela, smještena usred mirnog šumskog područja. Živo se sjećam jedne prilike kad sam neočekivano svratio kod njega nakon povratka s putovanja. Međutim, ostao sam bez teksta jer nije imao telefon da odgovori na moj poziv. Već je bila večer i dok sam s njim razgovarao kroz prozor, primijetio sam ga kako sjedi za stolom, zadubljen u sviranje tranzistora i pjevajući svoju melodiju. Pjesma se nastavila, a on je u svoju izvedbu vješto unio elemente rustikalne melodije i harmonije.
Povremeno bi se sa svojim sumještanima bavio i sviranjem violine. Često me podsjeća na vlastito postojanje. Mogu to zamisliti – pojasnio je i rekao da kada razmišlja o svom ocu shvati da postoji jedna stvar koju želi: – Želim otići s ovog svijeta kao i on. Otišao je sa zadovoljstvom i lakoćom. Ispunjavao je želje mještana u svom selu Sveti Petar Čvrstec kraj Križevaca. Nasljedstvo mi je dalo vinograd, ali nikad nisam našao vremena za proizvodnju vina. Prenijela mi ga je rodbina koja je neko vrijeme čuvala vinograd moga oca. Od tih tisuću litara, stotinjak je namijenjeno za građevinske potrebe, dok je ostatak bio namijenjen za domaću potrošnju, razrijeđen kiselom vodom. Seljaci su jako voljeli vino mog oca. Nakon očeve smrti, dogovorio sam se sa svojim rođakom da nadgleda vinograd. Želio sam nastaviti nasljeđe, u čast svog oca. Moj bratić je marljivo njegovao vinograd i slao mi novac od gradnje, a ostatak je, prema našem dogovoru, zadržao za sebe.
Nakon razdoblja od šest mjeseci, obratio mi se, izražavajući svoju nemogućnost da nastavi. Podijelio je poražavajuću vijest da je njegova supruga pokušala sebi oduzeti život bacivši se pod vlak koji je prolazio. Moja me znatiželja navela da posjetim selo u kojem se dogodio ovaj tragični događaj. Vlak joj je tragično odsjekao ruku. Kao netko tko je studirao filozofiju i bio gotovo profesor na tom polju, upustio sam se u razgovor o smislu života sa ženom koja je nedavno pokušala samoubojstvo. Naš razgovor doticao se tema kao što su djeca i obitelj. Svaki dan bih se probudio u četiri ujutro, neumorno radio do večeri, a opet osjećao prazninu. Činilo se da nisam mogao postići ništa bitno. To su bile jedine riječi koje je izgovorila. Kako odgovoriti na takvu izjavu? Otišao sam, osjećajući se bez riječi.
Ubrzo nakon toga, moj me rođak obavijestio da je njegova žena ponovno pokušala i uspješno okončala vlastiti život vješanjem. Više nije imalo smisla tražiti od njega da mi čuva vinograd. Na kraju sam našao nekog drugog da to riješi, ali nažalost, nakon šest mjeseci on je obolio od raka grla i preminuo.
Nakon pomnog razmatranja, sjeo sam i počeo računati brojke: u selu je ukupno dvadesetak kuća, a zbog svog vlasništva nad vinogradom odgovoran sam za preranu smrt dvoje ljudi u razdoblju od manje od dvadeset i četiri mjeseca. Bilo bi mudrije da se suzdržim od uplitanja drugih u tu stvar, jer se time planiram osobno pozabaviti nakon što se povučem iz sadašnjeg zanimanja”, rekao je Bregović.
