Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici sutra će radosno proslaviti Detinjce, praznik koji se tradicionalno obilježava treće nedjelje uoči Božića.
Tijekom tog određenog dana, bilo u ranim jutarnjim satima ili po povratku s crkvenog okupljanja, odrasli nastavljaju obuzdavati bilo vlastito potomstvo bilo tuđu djecu. Čin vezanja obično uključuje korištenje remena, užeta, obične uzice ili nešto debljeg konca. Obično su udovi, bilo da se radi o nogama ili rukama, ciljna područja za zatvaranje, pri čemu je jedan kraj užeta sigurno pričvršćen za stol ili stolicu.
Kako bi roditeljima olakšali čin porođaja svoje djece, uobičajeno je da djeca daju simbolične darove kao gestu poštovanja i poštovanja prema starijima, posebno roditeljima. Koncept vezanosti za djecu, maternicu i očeve ima značajno simboličko značenje.
Prvo značenje ovog simbola leži u njegovom predstavljanju bliskih obiteljskih veza, jedinstva, mira, poštovanja i uzajamne podrške tijekom izazovnih vremena. Osim toga, služi kao podsjetnik kućanstvu da prakticira štedljivost i zadrži postojanost u čestitim postupcima, jer će pojedincima koji posjeduju pošteno stečeno bogatstvo i pokazuju dobra djela biti lakše riješiti sve sukobe unutar zemaljskih pravnih sustava.
Tijekom Posljednjeg suda, pojedinci će dobiti pravo opravdanje isključivo na temelju svojih čestitih djela tijekom života. Djeca koja pokazuju dobrotu i štedljivost gomilaju ušteđevinu, čime dobivaju čast i mogućnost da “glume” one koji su im ostali dužni tog kobnog dana. Nasuprot tome, Kristova slava se u Srbiji prenosila generacijama, prenosila se s očeva na sinove bezbrojnim stoljećima. I žene nakon udaje nasljeđuju slavu svojih muževa. U prošlosti se općenito vjerovalo da pojedinci sa zajedničkim ugledom potječu od zajedničkog pretka, no to je uvjerenje s vremenom postupno zastarjelo.
Kako bi se osiguralo ispravno provođenje cijenjene tradicije krsne slave, Sveti arhijerejski sinod je 1985. godine poduzeo odlučnu akciju donošenjem saborske odluke koja daje jasne smjernice o ovoj značajnoj praksi u našoj zemlji. Odluka koju je donio sinod glasi:
Kako je Sveta tri kralja blagdan koji se slavi prvenstveno obiteljski, i one najmanje obitelji trebaju sudjelovati u slavlju. Kad sin osnuje vlastito kućanstvo, osobito ženidbom, postaje mu dužnost obilježavati krsno ime, bez obzira na to hoće li ga otac nastaviti slaviti u obiteljskom domu. Iz ove je izjave vidljivo da ako otac prenese tradiciju slavljenja krsnog imena na svog sina, a sin ga se počne pridržavati u vlastitom domu, otac će i dalje nastaviti poštovati krsno ime u izvornom obiteljskom domu .
Nema zabrane da otac jedne godine posjećuje dom svog sina kako bi obilježio zajedničko krsno ime, a zatim da sljedeće godine sin uzvrati posjetom domu svoga oca. Budući da su obje osobe sada domaćini, imaju slobodu samostalno slaviti čast krštenja u svojim kućama, pozivajući svoje goste, a također imaju priliku posjećivati jedna drugu.
Kad sinovi žive s ocem, sudjeluju u zajedničkim slavljima. Ipak, nakon što sin postigne neovisnost, osnuje vlastito kućanstvo i napusti mjesto stanovanja svojih roditelja, on počinje slaviti uspjeh unutar svog novopronađenog prebivališta.
Uvjerenje da je “Moj otac živ, on slavi” je pogrešna predodžba. Kad pojedinac živi odvojen od svoje obitelji, bitno je da u slavlju slave sudjeluje u granicama vlastitog doma. Krsna slava služi kao čuvar ognjišta i božanski blagoslov koji se daje ukućanima, a posebno za dobrobit djece.
