Jakov i Janja, koji imaju pet, odnosno osam godina, su braća i sestre suočeni sa izazovima autizma. Nažalost, njihovo stanje je ometalo njihovu sposobnost verbalne komunikacije. Njihov odani otac Aleksandar doneo je nesebičnu odluku da uzme godinu dana na poslu kako bi se brinuo o njima, dok njihova majka Zaga neumorno radi kao medicinska sestra da bi izdržavala porodicu i obezbedila im neophodne tretmane. Uprkos teretu tri pozajmice na njihovim plećima, razmišljaju o putovanju u Japan na dodatnu terapiju, iako se ova odluka na kraju oslanja na velikodušnost drugih.
Briga o djeci sa smetnjama u razvoju može biti izazovna zbog nepredvidivosti njihovog ponašanja, koje je često teško predvidjeti, i činjenice da još uvijek moraju mijenjati pelene. Iako sami po sebi nisu agresivni, mogu doći u fizički kontakt jedni s drugima. Janja pohađa specijalnu školu „Miloje Pavlović“ u beogradskom okrugu Banovo Brdo, gde je izdržava lični asistent i prevoz obezbeđuje država. Jakov, sa druge strane, ide u vrtić u Mladenovcu i trenutno se borimo da mu obezbedimo negu koja mu je potrebna. Za njega zapošljavamo logopeda i defektologa i obojica primaju nedjeljne terapije koje se finansiraju iz državnih subvencija. Međutim, to nije dovoljno. Kontaktirali smo i kliniku “Saisei” u Osaki u Japanu, gdje su druge porodice dovodile svoju djecu na liječenje.
Za dovođenje dece potrebno nam je 15.700 evra, što Aleksandar smatra apstraktnim pojmom, nedostižnom sumom. Prema njegovim zapažanjima, Gangini roditelji drogu nabavljaju sa japanskog crnog tržišta zbog niske cijene. Ali Jakov ga ne može koristiti dok ne napuni šest godina.
Ona s ljubavlju opisuje svog sina Jakova kao srodnog bebi, pri čemu Zaja glumi figuru majke koja neguje, a Aka ispunjava ulogu oca podrške. Kao i mnoga djeca s autizmom, Janja i Jakov se bore sa mirovanjem i posebno su osjetljivi na glasne zvukove poput sirene ili građevinske bušilice.
