Na društvenim mrežama se u posljednjih godinu dana mogu pronaći jako zanimljive životne ispovijesti. U periodu od tri mjeseca 2014. godine, otišla sam u Njemačku sa isključivom svrhom rada i nabavke sredstava za kupovinu džipa. Prije mog odlaska donijela sam odluku da prestanem sa radom svog frizerskog salona u Bosni. Moja primarna namjera je bila da nađem posao i ponudim svoje usluge drugima.
Imala sam uspješan frizerski posao u Bosni, ali sam odlučio da ga zatvorim. Moja namjera je bila da služim čovjeku i zaradim za život. Međutim, po dolasku sam se iznenadila kada sam otkrila da i njega i mene služi žena. Ova situacija me je zbunila. Prije nego što sam napustila svoj dom, jasno sam dao do znanja majci da se ne planiram vraćati. Dala mi je novac i upozorila me na neizvjesnost odlaska u inostranstvo, naglašavajući da se uvijek mogu vratiti ovdje gdje laži nisu toliko zastupljene. Hana, koja živi i radi u Njemačkoj skoro deceniju, dijeli ove detalje kao dio svog ličnog otkrića.
Nakon izazovnog početka, sada je savladala tu vještinu i odlično napreduje. Međutim, njena rođena majka, koja je, kao i Hanin otac, penziju zaradila u Njemačkoj, unaprijed ju je upozorila na prve poteškoće. Prisjećajući se svog dolaska u Njemačku, Hana razmišlja o strahu koji je iskusila kao žena koja nije znala ni jezik, krenuvši sama na put u potrazi za poslom.
Nakon nekoliko sedmica, odlučili smo da večeramo u restoranu. U pratnji čoveka sa Kosova koji je tečno govorio srpski, služio je kao naš prevodilac. Dok sam sjedila tamo, obuzela me mješavina straha i nervoze. Neočekivano, ovaj me čovjek zaprosio, nudeći da se pobrine za moje pravne dokumente i oženi me. Međutim, uz njegov prijedlog je bio uslov – morala bih ga služiti do kraja života kako ga djeca ne bi smjestila u starački dom. Nešto je pošlo naopako s njegovim odnosom s djecom, ostavljajući me u stanju zbunjenosti. Nisam mogla a da ne brinem šta će moja porodica, vjerske vođe i zajednica misliti o meni ako prihvatim njegov prijedlog. Kako bih inače mogao pronaći način da ostanem u Njemačkoj? U dobi od 50 godina, kada sam konačno primila penziju, činilo se da mi je ova neočekivana ponuda bila jedina opcija. Hana se živo sjeća ovog trenutka. Ju ga doživljava onakvim kakav on zaista jeste, uvjeravajući me da posjedujem sve što bi mi ikada moglo zatrebati. „Nećete požaliti“, insistira on, obećavajući da će mi dati sve što ima, uključujući i potrebnu dokumentaciju. Kao odgovor, izražavam svoju rezervu, spominjući neotplaćeni kredit koji imam u Bosni.
Bez oklijevanja mi daje 5.000 i upućuje me da idem podmiriti dug. Štaviše, velikodušno dodaje dodatnih 2.000 na 3.000 koje sam već dugovala. Hana se priseća: „Nije mi bilo u redu. Našla sam se u Švabinom domu, mestu gde nisam bila upoznata sa jezikom i ljudima. U početku me je obuzimao strah, primoravajući me da svaku večer zaključavam sobu. izazovan pojedinac, kao i svi ostali. Od njega sam dobio instrukcije da odem u lokalnu mesnicu da kupim nesto vec pripremljeno za konzumaciju, ali nemam pojma. Na svu srecu dolazi moj komsija i njegova zena mi pomaze da prebrodim jezicku barijeru Zanimljivo, njegov način govora se razlikuje od onih u Berlinu koji govore standardni njemački, sve je hš, hš… Ne mogu a da se ne zapitam o čemu se šale. Kako se ispostavilo, stariji čovjek od osamdesetak udata je imala tri odrasla sina, a tek nakon njegove smrti otkrila je, preko notara, da ima četvrtog sina iz neotkrivenog izvora.
Nakon njegove smrti, okupila sam se sa njegovom djecom oko stola i razgovarala. Pitala sam ih da li sam ikada uzeo nešto što nije moje, ali su me uvjerili da im ništa nisam uzeo. Unatoč svojim godinama, koje su bile u osamdesetim, ostao je aktivan i čak smo išli na nekoliko zajedničkih putovanja.
Bavila sam se poslovima kao što su pripremanje obroka, pranje veša i peglanje. Međutim, tek nakon njegove smrti sam savladala strah od pokojnika i prvi put ga okupala.
