Koliko puta ste do sada sanjali pokojnika? Jako je teško podnijeti gubitak bliske osobe, ali jednostavno sa time se dalje mora živjeti. Doživjeti gubitak voljene osobe je nedvojbeno jedan od najizazovnijih događaja koje osoba može podnijeti. Unatoč tome, to je neizbježan aspekt prirodnog napredovanja života s kojim se moramo suočiti. Ipak, kada se suočimo s takvom situacijom, silni emocionalni utjecaj čini nas nesposobnima za racionalno razmišljanje, ostavljajući nas da se borimo s brojnim pitanjima bez odgovora.
Psiholozi teoretiziraju da posjedi preminule osobe mogu nenamjerno potaknuti bolna sjećanja, dodatno lomeći ionako krhku psihu onih koji su ostavljeni. Psihičke osobe tvrde da fizički osjećaju prisutnost energije preminulog i upozoravaju da ne čuvaju stvari osoba koje su bile ozbiljno bolesne ili su iskusile patnju prije smrti. Nasuprot tome, Crkva se zalaže za raspodjelu pokojnikove imovine manje sretnima, vjerujući da ti predmeti mogu pronaći novu svrhu i poslužiti kao katalizator za molitve posvećene preminuloj duši. Kroz povijest je prevladavalo uvjerenje da odjeća pokojnika emitira negativnu energiju koja nepovoljno utječe na žive, što je dovelo do prakse spaljivanja osobnih stvari. Međutim, mnogi ljudi vjeruju da ako su imali blizak odnos s preminulim, nošenje njihovih stvari služi kao draga uspomena, pružajući utjehu preminulima znajući da se njihova imovina i dalje cijeni, a ne odbacuje.
Nakon razdoblja od 40 dana, općenito se vjeruje da se odjeća koju je prije nosio pokojnik može ponovno nositi.
Postoje određena praznovjerna pravila, njihovo podrijetlo možda ima nešto istine i posjeduju sposobnost psihološkog podizanja nečijeg stanja kada se odjeća čisti.
Predmeti se mogu uroniti u slanu vodu i potom očistiti.
Nakon što je proces čišćenja završen, predmet se nježno poškropi svetom vodom.
Promjena je neizbježan dio života. Strogo je zabranjeno prenositi bilo kakve osobne stvari koje je preminuli mogao imati u svom posjedu u trenutku svog odlaska. Često se pojedinci odluče pokopati svoje najmilije bez skidanja sentimentalnih predmeta kao što su vjenčano prstenje, ručni satovi ili prsni križevi. Potreban je dodatni oprez pri rukovanju stvarima nekoga tko je umro od teške bolesti, traumatičnog događaja ili je doživio značajnu patnju prije smrti.
Prema kršćanskim vjerovanjima, uobičajeno je suzdržati se od nošenja ili dijeljenja osobnih stvari pokojnika u razdoblju od 40 dana nakon njihove smrti. Ova tradicija je ukorijenjena u razumijevanju da se energija s vremenom smanjuje i da unutar prvih 40 dana duša još nije u potpunosti prešla u zagrobni život.
Kako bi se rukovalo, zadržalo ili naslijedilo nakit koji je nekoć pripadao pokojniku, ali nije bio nošen u trenutku njihove smrti, provodi se posebna ceremonija. U početku se ti predmeti potapaju u prozirnu čašu vode na razdoblje od 9 dana. Nakon toga se stavljaju u čašu soli na još 9 dana. Na kraju, nakit se postavlja na prozorsku dasku gdje može uživati u zrakama sunca i mjeseca dodatnih 9 dana. Tek nakon završetka ovog obreda ukrasi se mogu blagosloviti unutar crkve. Obično se pokojnik sahranjuje s prsnim križem. Crkva dopušta nošenje pokojnikova prsnog križa, iako je preporučljivo da ga prvo crkva posveti.
Uvriježeno je mišljenje da je nošenje križa pokojnika nemoguća zadaća, jer bi to značilo nositi teret druge osobe. Međutim, postoje različiti načini rukovanja križem, kao što je topljenje da bi se stvorilo nešto novo, doniranje crkvi ili zakopavanje u vodenu masu poput mora, jezera ili rijeke. Tipično se ti križevi ne nose, nego se umjesto toga čuvaju u kutiji kao uspomena na preminule.
