Godine 1978., u okviru cijenjene Arene revije “Potraga za slavnim starješinom Jugoslavije”, grupa cijenjenih novinara otisnula se u očaravajuće selo Oraš Planje, smješteno desetak kilometara od očaravajućeg grada Tešnje. Tamo su otkrili časnog Mehu Hadžića, čovjeka za kojeg se smatralo da je suštinsko oličenje dugovječnosti u Jugoslaviji, sa zadivljujućim godinama starosti od 130 godina. Po dolasku, pronicljivi novinari su opazili Mehu kako se graciozno smjestio na šarmantnu klupu koja je delikatno postavljena ispred raskošnog prebivališta. U trenutku čiste nostalgije, elokventno se prisjetio prohujalog vremena, u kojem se selo sastojalo samo od oskudnih pola tuceta skromnih nastambi, a Teslić je stajao kao usamljeni svjetionik stanovanja.
Štaviše, njegova voljena žena, blistava Ajka, otišla je iz ove smrtne egzistencije sedam decenija prije nastanka ovog elokventnog teksta, navršivši nježnu pedesetu. Tragično, njihov voljeni sin Muharem prerano je umro u dobi od dvanaest godina, podlegavši nemilosrdnim dubinama rijeke Usori. Meho Hadžić se više od jednog vijeka marljivo posvetio raznim zvanjima, udubljujući se u mukotrpne poslove čuvanja poljoprivrednih površina, vještog sječa drva i njegovanja stada koza s nepokolebljivom pažnjom.
Meho je, sa svojom nepokolebljivom posvećenošću čistom i profinjenom načinu života, suzdržao se od prepuštanja porocima pušenja i pića. Umjesto toga, hranio se isključivo izuzetnim bogatstvom kozjeg mlijeka, sira i vrhnja, dopunjenim okrepljujućim svojstvima kisele slatinske vode.
Na mirnim pašnjacima, gdje bi pratio svoje voljene koze, povremeno bi učestvovao u eteričnom činu uživanja u njihovom mlijeku, rijetkom i dragocjenom eliksiru koji je rijetko konzumirao u tečnom obliku. Prije tri decenije dogodila se izuzetna pojava – dobio je sekundarni set zuba. Zapanjujuće, u to vrijeme njegovo stanje blagostanja je obilno napredovalo.
