Sinoć se odigrao nesvakidašnji susret za mladu Novosađanku. Neočekivanom igrom sudbine naletjela je na siromaha ispred željezničke stanice, da bi se zaprepastila kada je otkrila da je ta nesretna duša, zapravo, ugledni profesor kemije. U objavi na Facebooku ispričala je susret s čovjekom koji je tražio utjehu i zaštitu od oštre hladnoće. Dok je sjedio na hodalici, pokreti su mu bili slabašni, ali u očima mu je blistala odlučnost. Nažalost, Željeznička stanica je stajala zaključana, što je nagnalo suosjećajnu Novosađanku da mu priđe i ponudi pomoć.
Muškarac, vidno nepokretan i u lošem stanju, sjedi na hodalici. Ranije je Željeznički kolodvor preko noći ostajao otključan, pružajući privremeno utočište onima koji nisu imali kamo otići za vrijeme lošeg vremena. Ipak, donesena je odluka da se toj praksi stane na kraj, te su se ovi pojedinci, zajedno s napuštenim kućama i mačkama lutalicama, ostavili da se okupljaju ispred postaje. Iako bi u ovom području moglo biti nešto toplije, još je daleko od dovoljnog. Prolaznici često ignoriraju beskućnike, tretiraju ih kao neželjene objekte na ulici. Međutim, u ovoj kišnoj i hladnoj noći nešto me je natjeralo da se pozabavim ovim nesretnikom.
Razgovarali smo i on je sa zahvalnošću prihvatio moju ponudu pomoći. Činilo se da mu je to donijelo malo radosti, a i ja sam shvatila da cijenim interakciju. Prema djevojčinom sjećanju, otkrila je da on ima obrazovanje, što je malo rasvijetlilo okolnosti u kojima se nalazi u njegovoj sadašnjoj situaciji. Iznenadnim razvojem događaja, čovjek je otkrio da je profesor kemije. U početku je djevojka ostala ravnodušna, nesigurna da li da mu pokloni svoje povjerenje ili ne. Ipak, na kraju mu je odlučila osigurati novac.
Nisam mogao a da ne posumnjam u vjerodostojnost čovjekove tvrdnje da je profesor kemije. No, njegov elokventan govor i evidentan stupanj obrazovanja izdvajaju ga od većine pojedinaca s kojima se svakodnevno susrećem. Vrijedi napomenuti da je spomenuo da je blizu izlaska iz bolnice. Dok sam ga promatrala u papučama i s pelenama, postalo mi je jasno da nije u stanju brinuti se za svoje potrebe. To me navelo da se zapitam boluje li možda od demencije i ima li obitelj koja ga možda traži. Ako netko nenamjerno naleti na ovu priču, molim vas da ga obavijestite gdje se nalazi.
Nažalost, oko njega nije bilo unuka, samo praznina. Kako ništa u blizini nije bilo otvoreno, a moj autobus je trebao krenuti, odlučio sam mu dati nešto novca. Zatražio sam da mi obeća da će prvo kupiti nešto za jelo, a zatim iskoristiti sva preostala sredstva kako bude smatrao prikladnim. Unatoč mom nedostatku optimizma, i dalje se nadam da će ispuniti svoju obvezu. Dok sam stajala i drhtala pokraj njega, zaokupljena razgovorom, dvije su mlade žene nenamjerno čule naš razgovor. Jedan od njih mi je prišao i velikodušno ponudio nešto novca, dok mi je drugi ljubazno poklonio preslatko pecivo iz obližnje pekare. Vrijedi napomenuti da je prva djevojka čuvala napuštene štence samo nekoliko metara od dotičnog gospodina, a zatim je ispričala i ostatak svoje priče.
Mlada žena u ovom scenariju bila je potaknuta da razmisli o značaju lijepih riječi, pažnje i podrške za one koji su sami na svijetu. To ju je navelo na razmišljanje o lančanoj reakciji koja se događa kada prođe pored nekoga ne uvažavajući ga, previše zauzeta vlastitom zauzetošću. Unatoč ograničenim resursima i zauzetom rasporedu, shvatila je da bi ti pojedinci možda cijenili iskreni razgovor, uz pomoć. Na njezino ugodno iznenađenje, njezini su napori razveselili ne samo osobu s kojom je razgovarala, već i nju i još dvije djevojke. Ovo iskustvo ju je natjeralo da vjeruje da će njih troje, iako su stranci, u budućnosti drugačije pristupati sličnim situacijama. Ova saznanja podijelila je Novosađanka.
U svom iskazu, žena koja živi u Novom Sadu naglašava da je njezina namjera dijeljenja priče bila isključivo potaknuti otvorenu komunikaciju i obeshrabriti odbacivanje tuđih borbi. Možda naš skromni doprinos može pružiti utjehu nekome tko prolazi kroz izazovnu fazu i dovesti ga do rješenja punog nade.
