Sada će nam se obratiti Omer Sinanović, bivši kadet Državnog dječijeg doma u Tešnju! Malo tko je mogao zamisliti da su tokom izložbe i promocije knjige “Narodni dječiji dom Tešanj (1946-1959)” održane u Starom gradu prije nekoliko godina, riječi domaćina šokirale sve prisutne. Grad tvrđava Tešanj. Jasmin Mandzukić, autor ove rijetke knjige o Teshanijevoj kući, malo je umanjio šok kada je najavio da će “Omar ispričati gotovo nevjerovatne detalje svoje sudbine”.
– Nisam ja Omer Sinanović, već Dragoljub Blagojević! Zaista, bio sam Dragoljub od rođenja do svoje 23 mjeseca, dok mi ustaše nisu izmasakrirali majku. Tada sam do svoje 24. godine bio Omer i od tada sam – pričao je tada Dragoljub – Dobojlij. Rekao mi je da njegova majka Cvijet nije pobjegla dželatima Jure Francetića 9. decembra 1941. godine. Pronađena je iskasapljena, iskopanih očiju, bez djece i s pelenom u rukama na travnatom polju kod groblja Prijer iznad Doboja. Dragoljubova sestra, tromjesečna kćerka Dragica, odvedena je u nepoznate krajeve, a ni on sam ne zna kako je sa nepune dvije godine poslat u ustaški dječiji logor u Bosanskoj Gradišci. – To je bio utorak ili petak, jer su ta dva dana u nedelji delili srpsku decu siročad. Odabrala me Vahida Sinanović, koju je, kako mi je kasnije ispričala kada sam posjetila porodicu Zavidović, majka nagovarala: “Osim kćerke, imala je i sina”. Ustaša je bila 22-godišnja udovica s kojom je nakon smrti muža dobila kćer. Rekla mi je ime svog muža – Omer Sinanović – i Dragoljubove riječi šokantno su odjeknule tešanjskom tvrđavom.
Međutim, Vahida se ubrzo zaljubljuje u djelatnicu Zavidovičeve kompanije “Krivaja”, koja se suočava sa neizbježnim izborom. Nije bio voljan da odgaja srpsko dete sa njenom ćerkom. Na sreću, Vahida je ljubazan. Umesto da izabere vodu Krivaje ili prugu, ona je izabrala da Dragoljuba preda u sklonište za decu. – Od skloništa u Zavidoviću do dolaska u kuću u Tešnju 1948. godine, živio sam u Bijeljini, u Kiseljaku u Sarajevu iu kućama Jacka kod Modriče. Ne znam kada sam i koliko dugo ostao u kojoj kući. Jednostavno rečeno, činilo mi se da sam prespavao za to vrijeme. Ne sjećam se ničega. Dragoljub se prisjetio da sam se “probudio” u kući u Teshneu. Dobojski novinar Dušan Paravac je 1961. godine otkrio ove nevolje u tadašnjem Oslobođenju, gdje se sumnjalo da su svi poginuli u ratu i da nema bližih srodnika. Među desetinama pisama iz mnogih krajeva Bosne i Hercegovine posebnu ulogu imao je Vahid Sinanović iz Zavidovića.
Ključno je, međutim, pismo Blagoja Blagojevića (1912), željezničkog radnika iz Prijela kod Doboja. Ispostavilo se – njegov otac. – U Blagojevićevu kuću pohrlilo je mnogo znatiželjnika. Nastao je metež kada se na vratima pojavila markantna žena. Tetka Milka je. Prvo me okupala. Rekla mi je: „Omere, možda ćemo te tako zvati poslednji put, ako imaš ožiljak ispod desnog pazuha i dve kvrge na glavi, onda si Dragoljub!“ Kad sam skinuo košulju, kada je znak pojavio se, svi su klicali, grlili se i ljubili. “Ti nisi Omar, ti si naš Dragoljub!”, uzviknula je tetka. Dragoljub prepričava detalje svog dramatičnog susreta sa verzijom sebe rođenog 1962. godine. Dve godine kasnije, čovek je otišao u JNA kao Omer, a godinu dana kasnije vratio se kao Dragoljub. U tom periodu, pojavom Blagoja, Institut za kriminalistiku i kriminalistiku u Zagrebu zvanično je i naučno potvrdio da je on njegov biološki otac sa verovatnoćom „većom od 90%.
Taj čovjek, jedan od rijetkih Srba čiji je identitet otkriven i otkriven među desetinama hiljada srpskih stratišta u Doboju, Kozaru, Vozuću i drugim srpskim stratištima, bio je ekonomista u Doboju.
