Koliko god neka osoba bila nasmijana ili raspoložena, nikad ane znate pšta se dešava sa nje kada dođe kući. Jednostavno svi mi imamo neke probleme, i samo mi znamo kako se nosimo sa njima. Međutim, neki su toliko labilni da jednostavno odluče u nekom trenutku da dignu ruku na sebe.
Tijekom nedavnog intervjua, glumac Siniša Ubović ispričao je osobne priče o izazovnom razdoblju svog života. Među zapaženim iskustvima bilo je vrijeme kada se našao opterećen pozamašnim dugom od 30.000 eura. Ubović je iskreno priznao da ga je ova opterećujuća situacija navela na razmišljanje o samoubojstvu.
Došao je trenutak u mom životu koji je označio značajan pomak. Tijekom svoje karijere okušao sam se u raznim oblicima zabave, od kazališta preko radija do televizije. Međutim, često sam bio nezadovoljan, preuzimajući brojne poslove samo kako bih spojio kraj s krajem. Ova stalna borba natjerala me da preispitam vlastite sposobnosti i je li to doista pravi put za mene. Nisam mogla a da se ne zapitam kada će netko konačno prepoznati moj talent. Ali onda, u dobi od 35 godina, sve se promijenilo. Dobio sam priliku igrati glavnu ulogu u seriji “Miris kiše na Balkanu” renomiranog Ljubiše Samardžića. U tom ključnom trenutku počeo sam tražiti odgovore na duboka životna pitanja i na tom sam putu slučajno naišao na knjigu Louise Hay.
Stjecajem okolnosti našao sam se kao jedini primatelj stipendije te žene, ispričao je glumac. Nadalje je rekao: “Kad mi se obratila, bio sam ispunjen zabrinutošću kako ću si priuštiti avionsku kartu. Razmišljao sam o tome da posudim novac ili uzmem kredit. Međutim, u to sam vrijeme dobio životnu – promjenljiva prilika – uloga u filmu Redatelj Ljubiša Samardžić je imao jedan uvjet: da sam na raspolaganju tijekom cijelog snimanja od četiri mjeseca. Upravo u tom periodu snimanja dobila sam ponudu za daljnje školovanje. Prišao sam Ljubiši i rekao mu da mi se pruža šansa da odem u Ameriku, a on mi je jasno rekao da ako odem, više neću imati priliku da igram glavnu ulogu koju sam dobio. mene kamo sam namjeravao ići, a ostao sam bez riječi.
Kad sam ga obavijestio da trebam slobodno za javni nastup, on je to odbacio kao besmislicu, pitajući se kako bi meni, iskusnom glumcu, javni nastup uopće mogao koristiti. Međutim, sutradan sam dobio poziv od produkcijskog tima koji mi je velikodušno odobrio 10 dana pauze za sudjelovanje u predstavi. Zgrabio sam priliku, uspješno završio nastup, čak sam dobio i stipendiju. Siniša je ispričao svoj put ustrajnosti, otkrivši da je prije toga radio razne poslove samo kako bi spojio kraj s krajem prije nego što je konačno iz petog pokušaja uspio upisati školu glume.
Od svoje pete godine započeo sam svoje putovanje u svijet glume. Međutim, na prvoj godini koju nisam upisao, izbio je rat i smatrao sam da nije potrebno ići u vojsku. Kao rezultat toga, odlučio sam krenuti drugim putem i upisao sam Poslovnu školu. Nakon dva položena ispita vrlo brzo sam shvatio da me ovo područje ne zanima. To me navelo da istražim druge mogućnosti, poput krijumčarenja majica iz Szegeda i prodaje palminog sjemena. Kad god bih se zatekao u razmišljanju o glupim pothvatima, majka bi me poslala u svoju tvrtku da svoje proizvode prodajem njezinim kolegama. Uvijek sam želio ostati aktivan i produktivan, posebno s obzirom na teške okolnosti s kojima su se moji roditelji tada suočavali. Da bih izbjegao besposlicu, zaposlio sam se na gradilištu gdje se gradio “YU Business Center”. Moje su odgovornosti uključivale istovar šute. Nakon dva mjeseca napornog rada, konačno sam dobio svoju plaću, što mi je omogućilo da kupim par traperica 501 – točan iznos koji sam zaradio.
Nazvao me prijatelj i obavestio me o gradilištu u Novim Banovcima. Zaintrigirani mogućnošću zarade, odlučili smo otići sumpornom kiselinom očistiti šut i žbuku u kupaonicama. Bilo je to nezaboravno iskustvo jer mi je omogućilo da si priuštim cigarete. Sljedeće godine donio sam odluku o odlasku u vojsku. Međutim, kada je došao prijamni ispit, tražio sam izostanak, ali nažalost nisam prošao. Nakon odsluženja vojnog roka otputovao sam u Slovačku s namjerom da tamo i ostanem. Našao sam posao kao konobar, a okušao sam se i kao DJ. Iako je ta faza trajala neko vrijeme, na kraju sam odlučila upisati školu glume. Trebalo mi je pet pokušaja, ali sam konačno završio studij 1996. Tih sam se godina oslanjao na razne izvore prihoda poput sinkronizacije, sudjelovanja u predstavama i drugih prilika koje su mi se ukazale. Godine 2001. pritisak je porastao kad sam dočekala svoje prvo dijete na svijet. I supruga i ja borili smo se da osiguramo redovite plaće.
Od 2000. godine, kada sam krenuo na svoje putovanje kao slobodni umjetnik, stalno sam se suočavao s mjesečnim izazovom hoću li moći financijski spojiti kraj s krajem ili ne. Neprestana briga o tome da mogu zadovoljiti potrebe svog djeteta snažno mi je opterećivala um, a češće nego ne, jednostavno nije bilo dovoljno novca za raspolaganje. Unatoč financijskim poteškoćama, ustrajao sam i neumorno radio kako bih spojio kraj s krajem.
Godine 2006. odlučio sam se otisnuti u svijet poduzetništva i otvorila vlastitu pizzeriju. Nažalost, taj se pothvat pokazao neuspješnim, što je rezultiralo trogodišnjim gomilanjem duga. U jednom trenutku iznos mog duga dosegao je vrtoglavih 30 tisuća eura i zatekao sam se u preispitivanju je li život još vrijedan življenja. Međutim, odbio sam odustati i umjesto toga tražio sam dodatne prilike za posao. U to vrijeme sam se zaposlio kao vozač na kazališnom festivalu, priliku koju mi je pružio producent koji je u meni vidio potencijal. Moja glavna odgovornost bila je prijevoz pojedinaca iz inozemstva, a dnevna plaća koju sam zarađivao ovim poslom odigrala je ključnu ulogu u pomaganju da financijski opstanem.
