Prije točno godinu dana ministrica zdravlja, neurokirurginja prof.dr.Danica Grujičić, iznijela je detalje mog rođenja. Na ovaj svijet sam stupio 30. kolovoza 1959. godine u Užicu, s ocem Milom, koji se tada zvao Milo. Rođen je 1933. godine u Anddžićima kod Kravice, kod Bratunca. Moja majka Cveta je rođena 1934. godine u selu Draksin kod Bajine Bašte. Nažalost, ona više nije među nama. Otac mi je ekonomist, a majka profesorica jugoslavenske književnosti.
Odrastanje u Užicu bilo je zaista nevjerojatno. Užurbani trg bio je naše stalno igralište, prizor čiste ljepote. Sanjam o tome da jednog dana dovedem Andrea Rieua ili našu voljenu Filharmoniju da tamo održe veličanstven koncert. Moji roditelji i ja živjeli smo u ugodnom dvosobnom stanu u blizini, iako nisam imao svoju sobu iako sam jedinac. U početku sam dijelio sobu sa svojom mudrom prabakom, koja se s ljubavlju brinula za mene, sve dok se nije preselila k svojoj kćeri, mojoj dragoj nani. Moja je majka bila izvanredna, naučila me da jednako volim i njezinu i očevu obitelj, a jednako volim oboje. Zima u Užicu uvijek je bila praćena obilnim snježnim padavinama. Stepenice kod gradske konobe, gdje je bila čuvena fontana, uvijek su bile zatrpane snijegom, pa ih je bilo nemoguće očistiti. Tu smo provodili dane sankajući se ispunjeni beskrajnom radošću. Međutim, kad sam krenula u školu, moja je majka inzistirala na rutini – prvo domaća zadaća, zatim ples i igra. Ovaj princip ostao je sa mnom kroz cijeli život – obaveze su ispred uživanja. Išao sam u OŠ “Nada Matić” i iako bi mi ruka ponekad zadrhtala tijekom operacije, obična kocka šećera odmah bi me smirila.
Na neobičan način držim se praznovjerja. Prije nego što uđem u teretanu, uvijek operem ruke na istoj slavini, ostavim kaput na za to predviđenom mjestu i skinem uniformu na određeni način. Ovaj podsvjesni ritual služi kao želja da sve ide glatko tijekom mog treninga. Moja najveća ljubav bio je moj suprug Dušan Spasić. Vjerovao sam da možemo provesti život zajedno. Međutim, zbog moje inherentne prirode, to se pokazalo nemogućim. Naše vjenčanje, kojem je prisustvovalo 500 gostiju, održalo se u hotelu u Surdulici. Surdulica i danas nedvojbeno pamti taj događaj. Možda je samo vjenčanje bilo najčarobniji aspekt našeg braka. Nažalost, razveli smo se nakon samo četiri mjeseca. Smetalo mu je moje izbivanje iz kuće tijekom cijelog dana, a osim zajedničke strasti prema medicini, nedostajali su nam zajednički interesi. Jedino mi je žao što nemam djecu. Iako, gledajući unatrag, možda je tako i najbolje, jer odgoj djece zahtijeva značajnu količinu pažnje i truda.
Promatrajući postupke mladih roditelja, uočavam obrazac: oni svojoj djeci daju pametne telefone, omogućujući im da gledaju besmislene crtiće i slušaju pjesme koje promiču nasilje. Nije ni čudo što se propitujemo o podrijetlu nasilja u školama. Oni koji su mi bliski, uključujući one koje sam podučavao i moju obitelj, pamtit će me kao osobu od integriteta. Iako je možda bilo slučajeva u kojima sam se nenamjerno ponašao grubo prema nekome tko to nije zaslužio ili sam pogriješio misleći da činim ono što je ispravno, uvjeravam vas da to nikada nije bilo namjerno. Međutim, ako me isprovociraju, nisam od onih koji se povlače. Potpuno sam sposoban za obranu, a ako me odlučite napasti, posljedice neće biti povoljne za vas. S druge strane, ako sa mnom održavate odnos pun poštovanja, vidjet ćete da je to obostrano korisno.
