Gavrilo Princip je definitivno jedna od najkultnijih osoba sa ovih prostora. jako dobro se zna šta je uradio u svojoj mladost, a ostaće upamćen kao osoba koja je imala hrabrosti da uradi šta je uradila. Dana 25. srpnja 1894. godine Gavrilo Princip je došao na svijet u selu Obljaj, udaljenom oko 3 kilometra od Bosanskog Grahova. Njegovi roditelji, Marija i Petar, dočekali su ukupno devetero djece, no nažalost samo je troje uspjelo preživjeti, dok su ostali preminuli u mladosti.
Živeći u oskudici, prinčevi su bili prisiljeni odreći se trećine svoje poljoprivredne zarade zemljoposjedniku, slično kao i kmetovi u srednjem vijeku. Da bi dopunio svoje skromne prihode, Petar Princip bavio se prijevozom putnika i pošte po teškom planinskom terenu koji je povezivao sjeverozapadnu Bosnu i Dalmaciju.
Nakon preseljenja u Sarajevo u dobi od trinaest godina, Gavrilo Princip nastavio je školovanje u gradu, s kratkim periodom studija u Tuzli. Podršku mu je pružio stariji brat Jovan, koji je živio u naselju Hadžići. Jovanov sin, Slobodan Princip, zvani “Seljo”, kasnije će se pridružiti partizanima i posthumno biti odlikovan narodnim herojem. Godine 1911. Gavrilo Princip pristupio je organizaciji Mlada Bosna, koju su prvenstveno činili mladi pojedinci, uključujući srednjoškolce, koji su se tajno okupljali kako bi raspravljali o idejama oslobađanja Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske i uspostave jedinstvene jugoslavenske države, kako navodi Psihologis. Dok se Princip isticao akademski i volio hranu, njegova uključenost u Mladu Bosnu sve je više poticala njegov interes za ideološka pitanja i dovela do opadanja njegovog angažmana u školskim obavezama. Godinu dana kasnije, 1912., izbačen je iz gimnazije zbog sudjelovanja u demonstracijama protiv austrougarske vlasti.
Nakon odlaska iz Sarajeva, kreće na dugotrajno putovanje do Beograda, gdje pješice prelazi udaljenost od oko 300 kilometara. Unatoč nedostatku financijskih sredstava, uspijeva se uključiti u nacionalističku zajednicu u Beogradu i otvoreno izražava svoju težnju da se pridruži gerilskim snagama koje su se hrabro borile protiv Osmanlija u Makedoniji. U ostvarivanju tog cilja uspostavlja izravnu komunikaciju s bojnikom Vojislavom Tankosićem, uglednom osobom unutar organizacije Crna ruka.
S druge strane, Gavrilo, mlad i perspektivan pojedinac, suočava se sa surovom stvarnošću kada bojnik Tankosić izrekne direktnu poruku: smatra se nesposobnim za uključivanje zbog svog krhkog zdravlja i osjetljive konstitucije. Utjecaj na Gavrilovo mladenačko samopouzdanje lako se može zamisliti. Osjećajući se poniženim, vraća se u Sarajevo, gdje živi s bratom Jovom, zarađujući za život sječom drva iz obližnjih šuma.
Unatoč neuspjesima, Gavrilo je ostao nepokoleban u svojoj potrazi za svojim najdubljim uvjerenjem i konačnom težnjom: da postane revolucionar i postigne nešto od velikog značaja u svom životu. I dalje je često posjećivao Beograd, gdje se okružio istomišljenicima. U jednom od takvih susreta imao je priliku upoznati kapetana Živojina Žiku Rafajlovića, ključnu osobu srpskog četničkog pokreta i blisko povezanog s Crnom rukom. Pod Rafajlovićevim utjecajem, Gavrilo je “sredio” odlazak u trening kamp u Vranje, koje se nalazi u južnom dijelu Srbije. Uz još petnaestak pripadnika pokreta Mlada Bosna, dobio je poduku o rukovanju vatrenim oružjem.
Prije tog određenog trenutka, Gavrilova posvećenost revolucionarnim idealima očitovala se isključivo kroz neprestane rasprave, poniranje u nacionalne epopeje i proživljavanje golemih frustracija bez jasnog cilja. Međutim, trenutno se njegove težnje materijaliziraju u opipljive manifestacije. Kako bismo stekli uvid u identitete Franza Ferdinanda i Sofije, koji su naposljetku dočekali svoju smrt od ruke Gavrila Principa, bitno je proniknuti u njihovu pozadinu. Najbliži suputnik Gavrila Principa bio je nitko drugi do Danilo Ilić, Sarajlija rođen 27. srpnja 1890. Nakon završene učiteljske škole, Danilo je nastavio karijeru prosvjetnog radnika i bankarskog činovnika. Odvažio se i u Beograd, gdje se bavio uredničkim i novinarskim radom, povezujući se s pojedincima povezanima s Crnom rukom.
U Beogradu se krajem 1913. Danilo Ilić, dvadesettrogodišnji član Crne ruke, susreo s Apisom, vođom organizacije. Prilikom njihova susreta Danilo je Apisu izrazio uvjerenje da postoji hitna potreba za odlučnijim djelovanjem protiv austrougarske vlasti u Bosni. Apis je bio impresioniran Danilovom smjelošću i brzo je organizirao okupljanje u Toulouseu u Francuskoj. Na tom sastanku sudionici su raspravljali o raznim strategijama napada na austrougarsku vlast u Bosni, razmišljajući čak i o ciljanju Franza Ferdinanda. Ipak, na kraju je odlučeno da će žrtva biti general Oskar Potiorek, vojni guverner Bosne i Hercegovine. Taj plan osmislio je Vladimir Gaćinović, glavni ideolog Mlade Bosne, a za njegovu provedbu izabran je Muhamed Mehmedbašić. Pripreme za atentat u Sarajevu trajale su nekoliko mjeseci. Gavrilo Princip, zajedno s još dvojicom mladobosanaca, Trifunom Trifkom Grabežom i Nedeljkom Čabrinovićem, u to je vrijeme boravio u Beogradu.
Kako bi se izbjegao bilo kakav službeni zapis o njihovom prelasku granice, koristit će se tajna metoda za njihov transport u Bosnu. Sunčanog dana u Sarajevu, točnije 28. lipnja 1914. godine, nedjeljno jutro oko 10 sati, grad je okićen zastavama i cvijećem dok prolazi povorka. Među veselim promatračima, šest mladih ubojica strateški se postavlja duž unaprijed određene rute, stapajući se s gomilom. Unatoč mladosti, nedostatku iskustva i silnim živcima, željno iščekuju dolazak konvoja. Krećući se kroz masu, Danilo Ilić pojedinačno obilazi svakog atentatora, upućujući mu riječi ohrabrenja.
Stojeći najbliže Ćumurija mostu, Muhamed Mehmedbašić se našao na čelu stroja. Kako se kolona približavala, podlegao je paralizirajućem strahu, čineći ga nesposobnim za bilo kakvu akciju. Slično je Vasa Čubrilović doživio isti imobilizirajući teror. No, Nedeljko Čabrinović, postavljen kao treći u tom redu kod Ćumurije, uspješno je aktivirao eksplozivnu napravu i bacio je prema automobilu u kojem se nalazio nadvojvoda Franz Ferdinand. Nažalost, bomba se odbila od vozila i pala ispod kotača automobila koji je išao iza njega. Tek tada je eksplodirala bomba, izazvavši erupciju panike i vriske.
Dok je eksplozija odjeknula zrakom, vozila koja su predvodila konvoj brzo su pojurila naprijed, jureći prema gradskoj vijećnici. U žurbi su projurili pored Cvjetka Popovića, Gavrila Principa i Trifuna Grabeža.
