Zoran Radmilović je u bivšoj Jugoslaviji bio glumac kojeg su obožavali i cijenili. Njegova ostavština uključuje mnoštvo nezaboravnih likova koje je tumačio, kao i suprugu Dinu i njihovu posvojenu kćer, koje su ostale nakon njegove smrti.
Ana Radmilović, kći Zorana Radmilovića, bila je poznata novinarka i spisateljica čije su pisanje mnogi pojedinci izbjegavali.
Unatoč tome što je diplomirala glumu, nikada nije nastavila karijeru na tom polju.
Nakon završene dvanaeste gimnazije u Beogradu, Ana Radmilović upisala je glumu u Novom Sadu. Međutim, naposljetku je odlučila pomaknuti fokus na novinarstvo i pisanje umjesto na glumačku karijeru. Tijekom nekoliko godina etablirala se kao renomirana novinarka, specijalizirana za praćenje događaja na Kosovu.
U svom književnom repertoaru objavila je nekoliko zadivljujućih djela. Jedna od takvih publikacija je “Zalažem se za laž” (2009.), gdje je vješto obradila tekstove svog oca Zorana Radmilovića. Ova je knjiga divna mješavina uzbuđenja, humora i melankolije, ispričana kroz nevinu dječju leću.
Nadalje, napisala je prozu “Kad je svijet imao brkove” (2011.) koja nudi jedinstvenu perspektivu. Naposljetku, otisnula se i u sferu pseudodokumentarnih romana “Štange, pumpe, samostani u brdima” (2012.).
S opsežnim repertoarom od preko dvije tisuće tekstova, reportaža, intervjua i kolumni, svojim je spisateljskim umijećem pridonijela brojnim novinama.
Kći Zorana Radmilovića kroz cijeli život bila je izložena konstantnim usporedbama sa svojim slavnim ocem.
Često mi kažu da sam fizički sličan njemu, iako to nije nužno kompliment jer je bio muškarac s istaknutim nosom i brkovima. Moja je majka, s druge strane, bila zapanjujuća ljepotica, ali nažalost, ja ne mogu promijeniti svoj izgled. Imam lijepe uspomene na njegovu ljubaznu i nježnu narav, jer je doista bio čovjek dobrog srca.
– Nisam imala želju biti odvojena od njega dok je on bio tamo. Želja mi je bila da uvijek budemo zajedno i idemo negdje zajedno. Čežnja za njim bila je stalno prisutna u mom životu… Odsutnost oca osjećam otkad znam za sebe – rekla je.
Ana je također govorila o ogromnom ponosu i težini koju joj je davalo njeno slavno prezime.
S velikim mi je ponosom vidjeti njegova postignuća i sasvim je razumljivo da nemam primjedbi. S obzirom na široko rasprostranjeno priznanje identiteta moga oca, vjerujem da je to navelo ljude da više opraštaju prema meni i da previde određene stvari.
Naravno, nailazio sam na prepreke zbog neprestanih usporedbi s njim: “Nije ona Zorana”… Bezbroj glumaca nije kao Zoran, a ipak su se bavili glumom. Međutim, dopustio sam da me te usporedbe sputavaju, unatoč tome što nikada nisam bio dio te industrije. Unatoč njegovom negodovanju, odlučila sam postati novinarka jer je pisanje jedino što mogu raditi.
2017. godine, u 43. godini života, Ana je iznenada preminula. Točan razlog njezine prerane smrti bio je predmet nagađanja već duže vrijeme, ali nikada nije pružena nikakva službena potvrda koja bi odgovorila na brojne sumnje.
U razdoblju od manje od 24 mjeseca, tragedija se ponovno dogodila kada je njegova voljena Dina preminula.
Međutim, nemjerljiva kulturna baština kultnog izvođača ostaje neizbrisivo urezana u našem kolektivnom sjećanju zauvijek.
