Poznat kao gospodin asfalta, Nikola Vranić je više od trideset godina života posvetio baletu. Međutim, niz nesretnih događaja doveo ga je do pada, zbog čega je izgubio sve. Od 2017. pretežno živi na ulici.
U životu protagonista dogodio se neobičan obrat sudbine, koji je inspirirao stvaranje filma “Beskućnik Dendi”. Ova zadivljujuća priča prikazuje čovjeka koji, unatoč tome što naizgled ima sve, doživljava dramatičan pomak koji bi čak i najtalentiraniji scenaristi teško mogli zamisliti.
Ja sam Nikola Vranić, rođen u Beogradu 1969. godine. Trenutno je moja životna situacija dosta izazovna jer sam bez stalnog prebivališta. Krećem se kroz život na ulici, tražeći zaklon na vratima, pa čak i pronalazeći utjehu na klupama u parku za toplijeg vremena. Unatoč okolnostima u kojima se nalazim, nastojim zadržati osjećaj dostojanstva, što dokazuje moja odjeća koja se sastoji od odijela, zajedno s kravatom, cvijetom koji mi krasi rever i uredno složenim rupčićem u džepu. Možda će me mnogi prepoznati po gostovanjima na TV Prva, gdje sam svoju priču podijelila s javnošću.
Bilo je čestih slučajeva u kojima bi ostao bez jela nekoliko uzastopnih dana.
Život u mom rodnom gradu je zadivljujuće iskustvo, ali može biti i obeshrabrujuće, osobito kada se pojave financijske poteškoće, što dovodi do dana bez hrane. Do prosinca 2017. sve je teklo kao po loju, prisjeća se Nikola prije dvije godine.
Unatoč beskućništvu, Nikola je odbijao odustati od svoje obveze besprijekornog odijevanja, a prolaznicima je bilo gotovo nemoguće razaznati njegove nesretne okolnosti. Zapravo, odisao je profinjenošću, nalikujući profinjenom gospodinu svojim ukusnim i elegantnim modnim odabirima.
Vranić, govoreći o svojoj imovini, otkriva da su mu ostali samo telefon, ormar te nekoliko sakoa, košulja i hlača. Dovodi u pitanje nužnost nošenja zimske obuće na 30 stupnjeva i ističe potrebu štednje za kupovinu lakše obuće, poput sandala. Kako bi sačuvao svoje stvari na sigurnom, povjerava ih dvjema čistionicama koje spremaju njegove stvari dok on ne bude mogao priuštiti da ih vrati.
Krenuvši na svoje umjetničko putovanje prije tri desetljeća, suočio se s razornom obiteljskom tragedijom koja ga je ostavila ožalošćenom. Kako bi se izborio, donio je tešku odluku da proda svoj stan, iskoristivši sredstva za preživljavanje u ovom izazovnom razdoblju. Samim tim se i on našao bez zaposlenja.
Balet! Bila je to moja strast i osiguravala je stabilan prihod tijekom premijernih sezona. Čak smo imali priliku gostovati u gradovima poput Zagreba i Sarajeva, gdje smo dobivali dnevnice. Kao u onoj pjesmi kaže “majke nam očevi parama obasipaju” i mogu iskreno reći da sam tako živio bez imalo pretjerivanja. Nikad mi ništa nije nedostajalo. Danas rjeđe nastupam, ali kad nastup dođe, zgrabim priliku. Jednom sam se okušao u uličnoj pantomimi, ali nisam dugo potrajao i maknut sam s ulice. Promjene su neizbježne i ništa ne ostaje zauvijek isto – što bi rekla „Prva“.
Trenutno nema nikakvih izvora prihoda, osim donacija koje dobiva kada produži beretku ili se upusti u razgovor s drugima. Oštre jukstapozicije koje definiraju njegov život očarale su redatelja Jugoslava Nikolića, što ga je navelo da stvori film pod naslovom “Beskućnik Dendi” kao posvetu ovoj osobi.
Prema riječima redatelja, slobodni umjetnici nalaze se u teškoj situaciji. Ne samo da vlada često zanemaruje ili zanemaruje njihovo postojanje, već se oni također bore da spoje kraj s krajem, budući da drugi možda ne razumiju u potpunosti poteškoće s kojima se suočavaju u svakodnevnom životu.
U određenoj fazi Nikola je priznao da doživljava samosažaljenje.
U određenoj fazi mog života, moj izgled je bio prilično zapušten. Kosa mi je bila razbarušena, brada neuredna i sličio sam onim nesretnicima koji su godinama živjeli na ulici. Bio je to moj izgled, naizgled od trenutka kad sam se rodio, sve do jednog jutra kad sam se umorio od vlastitog odraza. Tog sam dana odlučio napraviti promjenu i potražio najbližu brijačnicu.
