Nedavno objavljena studija “Genetska povijest Balkana od rimske granice do seobe Slavena” u renomiranom časopisu “Cell” otkriva da među različitim populacijama na Balkanu Hrvati i Srbi posjeduju najveći udio slovenskog genetskog materijala.
Institut za evolucijsku biologiju u Španjolskoj, zajedno sa Sveučilištem Zapadnog Ontarija i Sveučilištem Harvard, predvodio je multidisciplinarni istraživački projekt u kojem je sudjelovalo više od 70 znanstvenika, uključujući preko 30 iz Hrvatske.
Sveobuhvatne genetske informacije 146 pojedinaca, iskopane prvenstveno u Hrvatskoj i Srbiji, pomno je rekonstruirao i ispitao tim arheologa, antropologa, genetičara i povjesničara.
Znanstvenici s Instituta za antropologiju u Zagrebu (INANTRO) surađivali su s profesorom Dejvidom Rajhom sa Sveučilišta Harvard na analizi drevnih uzoraka DNK prikupljenih s raznih lokacija u Hrvatskoj.
Ovo istraživanje imalo je za cilj rekonstruirati genomsku povijest Balkanskog poluotoka tijekom prvog tisućljeća nove ere. U istraživanju je korišteno ukupno 58 uzoraka, a koordinacija njihovog prikupljanja za DNK analizu bila je vrlo uspješna.
Studija se primarno usredotočila na dva različita vremenska razdoblja: rimsko osvajanje i vladavinu, u rasponu od 1. do 400. godine poslije Krista, i seobu naroda i rani srednji vijek, pokrivajući razdoblje od 400. godine do 900. godine. Kao rezultat toga, većina Analiziranih uzoraka dobiveno je iz ovog vremenskog okvira.
Uzorci su prikupljeni iz različitih urbanih središta rimskog doba, uključujući Zadar, Viminacijum i Kostolac u Srbiji, kao i Sisak, Osijek i Niš. Osim toga, uzorci su uzeti i iz manjih ruralnih zajednica koje su prevladavale tijekom ranog srednjeg vijeka, poput Bojne, Nuštra i Jagodnjaka.
Međutim, vrijedi napomenuti da je nekoliko uzoraka bilo novijeg datuma u usporedbi. Kronološki najmlađe jedinke bile su iz Lepenskog vira u Srbiji, iz 15./16. stoljeća, te iz Kosinja u Lici, iz 17./18. stoljeća. Izjavio je to dr. Mario Novak, jedan od koautora studije s Instituta za antropologiju.
Nakon rimskog osvajanja Balkana, ovo prethodno osporavano područje pretvorilo se u ključno raskrižje koje je u konačnici dovelo do nevjerojatnih 26 rimskih careva. Među tim značajnim ličnostima bio je Konstantin Veliki, koji je donio hrabru odluku da prijestolnicu Carstva preseli na istočni Balkan, gdje je osnovao slavni grad Konstantinopol.
Kroz ispitivanje drevne DNK, istraživački tim je otkrio da je razdoblje rimske vladavine u ovim regijama svjedočilo značajnom priljevu pojedinaca anadolskog podrijetla, ostavljajući trajan genetski utjecaj na Balkanu.
Međutim, kontrola Rimskog Carstva nad Balkanom završila je u 6. stoljeću, što je dovelo do vala migracija pojedinaca blisko povezanih s današnjim slavenskim govornim stanovništvom istočne Europe.
Ova migracija ostavila je genetsko nasljeđe koje doprinosi 30-60 posto podrijetla sadašnjih balkanskih naroda, označavajući jednu od najznačajnijih i najtrajnijih demografskih promjena u ranoj srednjovjekovnoj Europi.
