Devedesetih godina stekla je popularnost kao folk pjevačica, a nosila je čak i titulu Miss Jugoslavije. No, iznenada se odlučila povući i nestala iz javnosti, ostavivši za sobom svoju kultnu ljubičastu kosu. Prema njezinim riječima, to je bio njezin vlastiti izbor. Za razliku od mnogih drugih pjevačica, nisu je povezivali sa skandalima i tračevima, što ju je činilo prilično netipičnom. Tvrdi i da njezina životna priča nije šokantna jer je vodila normalan život. Unatoč tome, normalan život joj je donio neizmjernu sreću.
Sjećanja na te lagodne šetnje s pokojnim ocem ostavila su na mene neizbrisiv dojam. On, kao vojni glazbenik, nikada ne bi ni skinuo uniformu. Ipak, pokupio bi mene i djecu iz susjedstva kad bi se vratio kući s posla, obično oko tri ili pola četiri. A u uniformi bi nas sve okupio i odveo u Zoološki vrt. To je bila redovita pojava i ta slika je ostala u meni kroz godine. Prijateljstva koja je gajio i njegova nepokolebljiva predanost nama bili su doista izvanredni. Moje djetinjstvo bilo je apsolutno fantastično. Upravo me ta činjenica tjera da vjerujem da nisam osobito plijen novinarima, budući da nisam imao tužno odrastanje; bilo je sasvim suprotno, ispunjeno radošću i toplinom.
Moja baka, mamina majka, živjela je s nama i pekla je najljepše pite. Blagdane smo proslavili s velikim užitkom, stvarajući pravi osjećaj obitelji i atmosferu dobrodošlice. Zaista sam bila blagoslovljena što imam obitelj punu ljubavi i njege. Iako su postojale određene granice koje nisam smio prijeći, sve ostalo je bila poštena igra. Moje djetinjstvo bilo je ispunjeno predvidljivom rutinom. Svaki dan bih izašao iz kuće i stao ispred zgrade prije nego što bih se smjestio gledati crtiće u 7:15 navečer. Srećom, nikad se nisam suočio s grdnjama ili fizičkim kažnjavanjem. U lijepom sjećanju vežu me dugi odmori s majkom koja me, kao zdravstvenu djelatnicu, često vodila na more na mjesec i pol ili čak dva mjeseca. Ta su putovanja bila moguća jer bi ona pratila školu na njihovim godišnjim izletima na more. Ostatak naših života vrtio se oko uobičajene rutine posla i doma. Imali smo sreću da smo imali vikendicu u Lipovačkoj šumi, gdje sam provodila cijele mjesece. Bili su to zaista prekrasni trenuci za mene.
Nikad nisam tražio od roditelja da mi imaju brata ili sestru; Jako sam cijenio nepodijeljenu pažnju koju su mi poklanjali. Možda sam bio malo egocentričan. Moguće da sam bila očeva miljenica… Svako jutro prije škole me pedantno češljao, iako mi je majka ogulila i donijela jabuku za užinu. Ne mogu dati prednost jednom nad drugim. Sada, zamislimo da pada kiša. Moja škola je bila zgodno smještena u blizini hotela “Jugoslavija”, “Žarko Zrenjanin”, a moj dom je bio udaljen svega pet stotina metara. Unatoč tome, moj bi otac inzistirao da me odveze u školu kako bi bio siguran da ne pokisnem. Na kraju sam se uputio u Kanadu. To je sama po sebi duga priča. Kad sam krunisana za miss Jugoslavije, na scenu je ušao Dragan Aleksandrić. Slučajno je bio student vojne glazbene akademije na kojoj je moj otac predavao. Budući da su bili cimeri, čuo me kako pjevam i predložio mi da snimim neke pjesme. Imao sam tada samo 20 godina. Nakon izlaska tog albuma, krenula sam na putovanje u Kanadu, gdje sam susrela oca svoje djece.
Po mom povratku, on je stigao ovdje i proveli smo nekoliko mjeseci zajedno prije vjenčanja. Strpljivo sam čekao potrebnu papirologiju i onda sam se vratio u Kanadu. Najznačajniji uspjeh ostvario sam u suradnji s pokojnim Rakom Đokićem. Sve je počelo kada sam mu prišao i jednostavno ga pitao bi li mi bio spreman pomoći i udružiti snage. Nisam ulazio u pojedinosti o tome kako ćemo surađivati niti u detalje ugovora; Jednostavno sam tražila njegovo partnerstvo. Po mom mišljenju, prilika da radim s njim bila je vrhunski trenutak. U početku možda nije bio pretjerano entuzijastičan, ali svojom nepokolebljivom upornošću uspjela sam ga uvjeriti u golemi potencijal. Na kraju je pristao producirati ploču za mene, što je rezultiralo prelomnom pjesmom “Šu, šu” Zlaje Timotića. Ishod je bio doista izvanredan. Za vrijeme europskog prvenstva pustio sam svoju reklamu s upečatljivom rečenicom “Šu, šu, Šumadijo”.
Začudo, to me katapultiralo u središte pozornosti i učinilo me prepoznatljivom figurom, iako je glupo sebe nazivati zvijezdom. Odjednom se moje ime pročulo Jugoslavijom, počeli su pljuštati pozivi na turneje. Bez oklijevanja i sumnje slijedio sam sve upute koje sam dobio, bilo da se radilo o garderobi ili konceptu spota. Prosvjedovanje ili ispitivanje mi u to vrijeme nije ni dolazilo u obzir.
