Mnogo je pjevača u današnje vrijeme koje polako grade svoju karijeru, i ide im sve bolje i bolje. Međutim, imamo i ljude na današnjoij estradi, kojima se desi samo jedna pjesma, i ona im obilježi cijelu karijeru. Najbolji je primjer Lepa Lukić, sa pjesmom Moje je srce violina. Međutim, to se komotno može reći i za pjevača iz Srbije, Bobana Rajovića.
U djetinjstvu je izvodio pjesmu “Od Vardara pa do Triglava” i za nju je u osnovnoj školi dobio odličan. Već u toj mladosti vidjelo se da posjeduje talent za pjevanje, iako su njegovi snovi bili usmjereni ka tome da postane nogometaš. On je dijete gastarbajtera, iskusio je tri različita okruženja, kulture i sustava prije 18. godine. Da ste slušali moje ranije intervjue, otkrili biste da su moje prve godine bile izazovne, kako u smislu osobnih borbi i vanjske okolnosti. Međutim, to nije bio slučaj. Smatram se sretnim što sam rođen u Danskoj, zemlji poznatoj po svojoj sreći i dobro organiziranom društvu, unatoč sličnim uvjetima u Jugoslaviji. Moji roditelji Anđelija i Milan podnosili su nedaće i borili se za opstanak, ali su mojoj braći Zoranu i Slobi i meni omogućili lijep i skladan život.
Od rane pete godine u meni se rasplamsala strast prema nogometu i to je postao moj krajnji san – nastaviti karijeru profesionalnog nogometaša. Sjećanja koja preplavljuju moj um kada se prisjećam djetinjstva koncentrirana su oko jedne stvari: nogometnih igrališta. Tamo, u lokalnom klubu u kojem sam prvi put počeo igrati, počelo je moje putovanje. Dok razmišljam o tim ranim godinama, mogu se živo prisjetiti svojih treninga i uzbudljivog iskustva natjecanja u utakmicama.
U Danskoj je moje obrazovanje bilo paralelno s mojim nogometnim aspiracijama. Pohađala sam zabavni centar, zatim prvi, drugi i treći razred osnovne škole. Međutim, kada sam stigao u peti razred, čekala me značajna promjena. Moj otac je donio odluku da napusti Dansku i vrati se u svoju domovinu Jugoslaviju, točnije da živi u Crnoj Gori. Tako je naša obitelj započela novo poglavlje, nastanivši se u gradu Berane.
Moji roditelji, oboje porijeklom iz sjeverne regije Crne Gore, imali su slučajan susret u susjednim selima. Sada, kada smo se vratili u Crnu Goru, kupili smo kuću u Beran Selu, koje se nalazi u blizini grada Berane. Ovdje se odvija naš novi početak i novi život dobiva oblik.
Za to vrijeme, moram priznati, moje znanje mog materinjeg jezika, jugoslavenskog, nije bilo toliko dobro koliko bi trebalo biti, što mi je predstavljalo mali izazov. Međutim, budući da sam prirodno snalažljiv, brzo sam prevladao tu prepreku i postao vješt u jeziku. Jedna živa uspomena iz tog perioda je naš stalni angažman u klikerima, igri s kojom sam se prvi put susreo u Beranama, jer u Danskoj nije bila popularna. Što se tiče mog akademskog uspjeha, bio sam izvrstan u glazbi, stalno sam dobivao petice. Za to je bila uvelike zaslužna moja profesorica Vukica Šoškić, koja se divila mojoj izvedbi pjesme „Od Vardara do Triglava“, u to vrijeme neizostavne skladbe. Njeno oduševljenje je bilo očito! S druge strane, moj drugi najbolji rezultat bio je, nimalo iznenađujuće, iz tjelesnog odgoja. Željela sam steći dublje razumijevanje vlastitog identiteta i iskustava koja su oblikovala moj život. Kao što sam ranije spomenuo, prva tri ili četiri elementa mog putovanja uključivala su odrastanje u Danskoj, potom preseljenje u Berane, nakon čega su uslijedile moje formativne godine u Podgorici i na kraju povratak u Dansku.
Došao sam do spoznaje da sam u manje od 18 godina iskusio tri različita okruženja, kulture i sustava. Nije baš ono što bi se smatralo normalnim za 18-godišnjeg mladića. Po dolasku u Beograd nisam gubio vrijeme da se obratim Romariju, koji je u to vrijeme surađivao s Marinom, da mi osmisli melodiju. Živo se sjećam da sam mu rekao: “Romario, ako smisliš nešto nevjerojatno, to bi moglo promijeniti moj život.” Dva ili tri mjeseca kasnije nazvao me i rekao: “Uspio sam. Upravo ću ti promijeniti život.” Bio sam skeptičan, ali sam odmah rezervirao let za Beograd i otišao ravno kod njega. Čim sam čuo melodiju za “Lip Colours of Wine”, znao sam da je hit. Brzo sam izvadio CD iz playera i sigurno ga spremio u džep. Ostalo je samo da Marin napiše tekst, što je trajalo otprilike tri mjeseca.
Moje nestrpljenje je postalo još jače, ponukavši me da je jednog dana nazovem. Ona je odgovorila: “Već ga imam, samo mi treba još par rečenica. Požuri, dođi.” Pojurio sam do nje, gdje je zasvirala zanosnu melodiju i zapjevala:
“Hej, ljepotice, drži glavu visoko, gledaj pravo ispred sebe, u oblake, u nepoznate šimšire, ne samo u mene.” Zbunjen spominjanjem šimšira, iskreno nisam imao pojma što su oni. Bez preskakanja, nastavila je pjevati: “Ljubavi moja je otrovna, uvenut ćeš kao mimoza.” Moram priznati da sam u tom trenutku bio skeptičan. Međutim, ona me umirila rekavši: “Nemaš pojma, samo pjevaj ovo i ne brini, to je zagarantiran pogodak”. Svi koji su poslušali pjesmu nakon toga ponovili su isti osjećaj. Kada je pjesma objavljena, eksplodirala je u popularnosti, potpuno preobrazivši moj život. Otkrit ću samo ovo: dok su nastajale “Usne boje vina”, jednog sam dana sjeo i izračunao koliko sam dugovao.
Bio je tu dug od 160.000 eura prema raznim pojedincima, uključujući prijatelje i poznanike. Gledajući unaprijed, zamišljam da ću postati istaknuti producent u svakom smislu te riječi. Moj cilj je njegovati i razvijati druge pjevače, transformirajući svoju sadašnju izdavačku kuću u još veće poduzeće koje daje plodonosne rezultate. Težim stvaranju vjerodostojne superzvijezde koja će biti moja vrhunska kreacija, oslanjajući se na svoje veliko iskustvo koje uključuje i neuspjehe i ogroman uspjeh. Moram priznati, bio sam potpuno transparentan i iskren, otkrivajući vam svoju dušu na način koji doista odražava moje autentično ja.
