Objavljivanje analize Jasmina Mujanovića u američkom pravnom časopisu ponovo je otvorilo stare, ali i dalje nerazriješene dileme o ustavnom poretku Bosne i Hercegovine, ulozi međunarodne zajednice i političkim potezima Milorada Dodika i drugih domaćih aktera. Tekst, objavljen 16. oktobra 2026. godine u publikaciji Harvard Journal of Law & Public Policy: Per Curiam, nije samo akademska reakcija na raniji rad dvojice američkih autora, nego i šira rasprava o tome kako Washington i dalje promatra Bosnu i Hercegovinu kroz prizmu Dejtonskog sporazuma, evropskih standarda i vlastitih geopolitičkih interesa.

Mujanovićev tekst, pod naslovom „America’s Omitted Interest in Bosnia and Herzegovina: A Response to Schmitz and Kennedy“, nastao je kao odgovor na raniju analizu Josepha E. Schmitza i Briana T. Kennedyja, objavljenu u istom časopisu početkom augusta. Njihov rad bavio se američkim strateškim interesima u Bosni i Hercegovini i pitanjem kakvu bi ulogu Sjedinjene Američke Države trebale imati u budućnosti zemlje. Mujanović, međutim, tvrdi da su u toj raspravi izostavljene važne pravne i historijske činjenice, zbog čega zaključci koje su ponudili ne odražavaju dovoljno složenost bosanskohercegovačkog sistema.

Posebno mjesto u njegovoj argumentaciji zauzima Milorad Dodik, predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata, čija je politika godinama predmet različitih domaćih i međunarodnih tumačenja. Mujanović u svom odgovoru osporava oslanjanje na političke argumente SNSD-a i Dodika, ali i podsjeća da se rasprava ne može svesti samo na jednu stranku ili jednog lidera. U tekstu se spominju i pozicije HDZ-a BiH te Dragana Čovića, jer i one imaju značaj u raspravama o ustavnom ustrojstvu države, odnosu entiteta i raspodjeli nadležnosti.

Ustav kao polazište, a ne usputna tema

U središtu Mujanovićeve analize nalazi se ustavno uređenje Bosne i Hercegovine i pitanje kako se ono čita iz perspektive međunarodnog prava. Autor podsjeća da je Dejtonski mirovni sporazum uspostavio osnovu današnjeg sistema, ali da su tokom godina brojna ustavna rješenja postala predmet sporova, političkih blokada i različitih tumačenja. Zato se u tekstu ne govori samo o trenutnim partijskim sukobima, nego o mnogo širem okviru koji obuhvata pravni poredak, međunarodne obaveze i odnos prema evropskim standardima.

Jedno od ključnih pitanja jeste jednakost građana i njihova mogućnost da učestvuju u političkom životu bez diskriminacije. Mujanović u tom kontekstu naglašava značaj presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu „Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine“, koja je godinama jedna od najvažnijih referenci u raspravama o ustavnoj reformi. Ta presuda ukazala je na diskriminatorne odredbe vezane za kandidovanje na najviše državne funkcije, a autor iz toga izvodi širi zaključak: pitanje suvereniteta ne može se posmatrati odvojeno od vladavine prava i poštovanja međunarodnih sudskih odluka.

Takav pristup daje njegovoj analizi pravnu dimenziju koja nadilazi dnevnu politiku. Ujedno podsjeća da se u Bosni i Hercegovini već dugo vodi rasprava o tome da li je reformski proces prije svega unutrašnje pitanje ili i međunarodna obaveza države prema ranijim presudama, sporazumima i standardima koje je prihvatila. Upravo tu Mujanović vidi jedan od razloga zbog kojih dio američkih analiza, po njegovom mišljenju, ostaje nepotpun.

Spor oko američkog pogleda na Bosnu i Hercegovinu

U svom odgovoru Mujanović ne osporava samo pojedine zaključke Schmitza i Kennedyja, nego i njihovu polaznu pretpostavku da se američki interes u Bosni i Hercegovini može posmatrati bez šireg historijskog konteksta. Prema njegovom stavu, Sjedinjene Američke Države imaju vlastitu ulogu u uspostavljanju poslijeratnog poretka u BiH, pa se sadašnja politika ne može voditi kao da ta uloga nije postojala. Zbog toga njegov tekst ima i element upozorenja: ako se preskoči taj okvir, onda se i savremene preporuke lako pretvaraju u djelimična čitanja stvarnosti.

Posebno osporava tumačenja koja, kako navodi, previše prostora daju političkim pozicijama SNSD-a i Milorada Dodika. U njegovom prikazu te politike nisu samo izraz borbe za entitetske nadležnosti, nego i dio šireg sporova o ustavnom poretku i odnosu prema institucijama države. Istovremeno podsjeća da predstavnici SNSD-a svoje stavove obično obrazlažu zaštitom izvornog Dejtona i nadležnosti Republike Srpske, što pokazuje koliko su pojmovi poput autonomije, federalizma i državnosti u Bosni i Hercegovini i dalje predmet sukobljenih interpretacija.

Važno je pritom istaći da se radi o stručnom polemičkom tekstu i da on ne predstavlja zvanični stav američke administracije niti Univerziteta Harvard. To razlikovanje je ključno, jer akademske rasprave često znaju imati snažan odjek u javnosti, ali ne znače automatski političku odluku. U slučaju Bosne i Hercegovine, gdje se akademska analiza lako preklapa s dnevnom politikom, ta je razlika posebno značajna.

OHR, bonske ovlasti i otvorena pitanja koja se ne zatvaraju sama od sebe

Jedna od najosjetljivijih tema u Mujanovićevoj analizi jeste Ured visokog predstavnika, odnosno OHR, čija je uloga od potpisivanja Dejtonskog sporazuma stalno predmet rasprava. Autor razmatra pravne argumente o djelovanju OHR-a i osporava interpretacije koje dovode u pitanje njegovu funkciju u postojećem međunarodnom okviru. U središtu tog dijela teksta nalazi se i pitanje bonskih ovlasti, mehanizma koji je kroz godine korišten za donošenje odluka i uklanjanje prepreka koje su blokirale implementaciju mira.

Mujanović posebno razmatra i agendu „5+2“, skup ciljeva i uslova koji se vežu za eventualno zatvaranje OHR-a. U taj okvir ulaze državna i vojna imovina, vladavina prava, fiskalna održivost i stabilnost institucija. Pošto je riječ o pitanjima koja godinama ostaju nedovršena, tema međunarodnog nadzora nije samo tehničko, nego i duboko političko pitanje. Za građane Bosne i Hercegovine to ima neposredan značaj, jer se kroz te odluke određuju funkcionisanje institucija, pravna sigurnost i način na koji država upravlja vlastitim resursima.

Upravo zato Mujanovićev tekst ne čita se samo kao polemika s drugim autorima, nego i kao podsjetnik da se međunarodni mehanizmi u Bosni i Hercegovini ne mogu posmatrati izolovano od političkog ponašanja domaćih lidera. Ako ne postoji dogovor o osnovnim pitanjima, onda i rasprave o budućnosti OHR-a ostaju otvorene, a svaka nova inicijativa završava u istim krugovima neslaganja. To je, čini se, jedan od najvažnijih političkih problema koji se kroz ovaj tekst provlači od početka do kraja.

Republika Srpska, demografija i međunarodni odnosi

Osim ustavnih i pravnih tema, autor se osvrće i na širi politički i ekonomski položaj Republike Srpske. U tom dijelu analize govori o demografskim promjenama, stanju javnih finansija i dugoročnim izazovima koji mogu utjecati na razvoj entiteta. Pitanja odlaska stanovništva, opterećenja penzionog sistema i sposobnosti institucija da finansiraju javne usluge prikazana su kao problemi koji nadilaze svakodnevne stranačke sukobe i ulaze u sferu dugoročne održivosti.

Mujanović ekonomske okolnosti povezuje s političkim odlukama, pokušavajući pokazati kako unutrašnja stabilnost i međunarodni odnosi mogu utjecati na širu perspektivu Republike Srpske. Istovremeno upozorava da pojedine statističke procjene koje se pojavljuju u političkim analizama treba provjeravati kroz zvanične podatke nadležnih statističkih i finansijskih institucija, jer bez takve provjere nije opravdano donositi konačne zaključke o ekonomskim pokazateljima. Taj oprez daje tekstu dodatnu vjerodostojnost i pokazuje da autor ne želi zamijeniti političku retoriku čvrstim tvrdnjama bez provjere.

U istoj liniji razmatra i odnose predstavnika Republike Srpske s Rusijom i Kinom, naglašavajući njihov politički i mogući strateški značaj. To pitanje nije tek diplomatska fusnota: u širem kontekstu ono govori o tome kako se domaći politički akteri pozicioniraju prema velikim silama i kako takva partnerstva mogu utjecati na interese zapadnih država u jugoistočnoj Evropi. Dodikova politika, u tom okviru, postaje dio mnogo većeg geopolitičkog razgovora od onog koji se vodi na dnevnom nivou u domaćim institucijama.

Važna napomena iz izvornog teksta odnosi se i na funkciju Milorada Dodika. Navodi se da on u novembru 2026. godine više nije predsjednik Republike Srpske, nego predsjednik SNSD-a, dok je dužnost entitetskog predsjednika 16. novembra preuzeo Savo Minić. Takav detalj dodatno pokazuje koliko su političke promjene u BiH brze i koliko je važno precizno pratiti institucionalne funkcije, a ne samo imena koja dominiraju javnom raspravom.

Objavljivanje Mujanovićevog odgovora tako je ponovo skrenulo pažnju na to da Bosna i Hercegovina ostaje tema koju međunarodni stručnjaci ne zaobilaze, već je analiziraju kroz pravo, politiku i odnose velikih sila. Iako jedan akademski tekst ne mijenja američku politiku, on pokazuje da su pitanja ustavnog uređenja, međunarodnih obaveza i političke stabilnosti i dalje u centru pažnje van zemlje. Za domaću javnost to znači da rasprave o budućnosti Bosne i Hercegovine nisu završene, nego se samo nastavljaju na drugim mjestima i drugim jezicima, ali s istim teškim pitanjima koja čekaju odgovore.

Views: 0
Preporučujemo