Dušica Jakovljević je godinama kasnije ispričala anegdotu iz noćnog izlaska koja je, zbog jedne pogrešne stavke u telefonu, završila nizom poziva Draganu Taškoviću Tašketu, suprugu Viki Miljković, i to u uvjerenju da zove sasvim drugu osobu.
Priča, koju je sama prepričala u emisiji „Amidži šou“, nije bila ispričana s namjerom da se od nje pravi velika scena, nego kao priznanje o jednoj neprijatnoj, ali i vrlo ljudskoj zabuni. U središtu je bio izlazak na beogradskom splavu, društvo koje je u jednom trenutku izgubilo pregled nad tim gdje se ko nalazi i trenutak kada je potraga za prijateljima krenula u potpuno pogrešnom smjeru.
U toj noći, kako je sama objasnila, ništa nije bilo unaprijed planirano niti dramatizovano. Dio društva popio je više nego što je trebalo, dvojica prijatelja su se u jednom trenutku praktično izgubila iz vidokruga, a Dušica je ostala da ih traži i pokušava da uspostavi red u situaciji koja je već izmakla kontroli.
Upravo spoj žurbe, umora i nepažnje napravio je od običnog izlaska anegdotu koju je kasnije bilo lakše slušati nego doživjeti.
Prema njenom objašnjenju, jedan od prijatelja otišao je bez mobilnog telefona, dok je drugi krenuo za njim, pa je nastala potpuna neizvjesnost oko toga gdje su i kako ih pronaći. Dušica je tada, kako je naglasila, bila trezna i pokušavala je da organizuje potragu, ali je upravo ta odlučnost dovela do greške koju će shvatiti tek mnogo kasnije.
U takvim okolnostima i najmanji propust dobija veću težinu, naročito kada se dešava usred noći, u haosu glasova, muzike i nedovršenih razgovora.
Pogrešan kontakt, pogrešno uvjerenje
Ključ cijele priče leži u detalju koji bi u drugom trenutku vjerovatno prošao nezapaženo: Dušica je u telefonu pronašla kontakt pod imenom „Taške“ i, bez dodatne provjere, počela da poziva broj više puta. U njenoj glavi to je bio prijatelj kojeg je pokušavala pronaći, neko ko bi mogao pomoći da se raspetlja noćna zbrka. U stvarnosti, broj je pripadao Draganu Taškoviću Tašketu.
Tako je, oko pola pet ujutro, kako je sama ispričala, nekoliko puta zvala čovjeka koji s njenom potragom nije imao nikakve veze. Dok je ona vjerovala da neko jednostavno ne odgovara na telefon, s druge strane linije vjerovatno je bio niz propuštenih poziva u vrijeme kada većina ljudi spava.
Nema tu velike dramatike, ali upravo u tome i jeste draž ove ispovijesti: sitna greška u pogrešnom trenutku dovoljna je da nastane priča koja dugo ostaje u pamćenju.
Dušica je kasnije opisala i vlastiti osjećaj nelagode, jer je tek naknadno postalo jasno koliko je cijela situacija mogla izgledati sa strane. U trenutku kada se nešto dešava, čovjek je često uvjeren da postupa razumno i korisno, a tek poslije shvati da je jedan pogled na ekran telefona bio dovoljan da spriječi zabunu.
Upravo zbog takve prepoznatljivosti priča nije ostala samo kao zabavan detalj iz noćnog izlaska, nego i kao podsjetnik koliko su ljudi skloni brzopletosti kada pokušavaju pomoći.
Taj jutarnji razgovor bio je trenutak u kojem je noćna zabuna dobila svoje pravo objašnjenje. Prema onome što je ispričala, Viki je nastupila mirno, bez podizanja tenzije, a upravo je takav ton pomogao da cijela epizoda ostane u granicama simpatične nespretnosti. Da je razgovor bio oštriji, priča bi vjerovatno dobila sasvim drugačiji završetak, ali ovako je ostala na rubu smiješnog i neprijatnog.
Za publiku je naročito zanimljiv obrat između noćnog i dnevnog pogleda na isti događaj. U noći sve djeluje hitno, logično i neodloživo; ujutro isti postupak izgleda kao niz poziva prema pogrešnom čovjeku. Takav kontrast čini anegdotu uvjerljivom, jer gotovo svako zna kako je neugodno kada shvati da je iz najbolje namjere uradio nešto što je drugima moglo zvučati potpuno besmisleno.
Ovakve ispovijesti obično ostaju upamćene zato što ne nose velike posljedice, ali nose prepoznatljiv ljudski obrazac: umor, žurba, pogrešan broj i trenutak kada se sve poklopi na najnezgodniji način. Dušica nije pokušavala da od toga napravi veliki događaj niti da sebe predstavi kao nekoga ko nikada ne griješi. Naprotiv, upravo je otvorenost i spremnost da prizna neprijatnost dala cijeloj priči težinu i određenu toplinu.
Važno je i to što je u njenom kazivanju ostalo sačuvano mnogo više od samog komičnog obrta. Tu je i slika jedne noći u kojoj je društvo previše popilo, prijatelji su se izgubili iz vida, a pokušaj da se sve dovede u red završio je na telefonskom broju koji nije imao veze s potragom.
U takvoj postavci, anegdota dobija ritam male gradske priče u kojoj se prepoznaju i nervoza i stid i olakšanje kada se shvati da je sve završilo bez ozbiljnijih posljedica.
Upravo zato ova epizoda i dalje zvuči živo: nije riječ o spektaklu, nego o dobro zapamćenoj ljudskoj pogrešci koja je, zahvaljujući javnom prepričavanju, ostala uredno zabilježena. Na kraju je ostala slika telefona koji je zvonio u neprikladno vrijeme, razgovora koji je donio olakšanje i jedne noći koja je, iako neprijatna u trenutku kada se dešavala, kasnije postala anegdota koju je moguće ispričati uz osmijeh.
