Kada sam sa samo 16 godina postala majka, moj svijet se u trenutku preokrenuo. Bila sam mlada, nesigurna i nespremna za odgovornost koju nosi roditeljstvo. Nisam imala izbora – moj sin je trebao stabilan dom, nekoga tko će se brinuti o njemu dok ne budem spremna. Tada je moja maćeha preuzela ulogu privremene majke.

Ostavila je svoj posao, odredivši da će upravo ona biti ta koja će podizati mog sina, dok ja ne osposobim sebe za njegovu budućnost. U to vrijeme, činilo se kao najbolje rješenje za sve. No, godine su prošle. Sada, sa 20 godina, osjećala sam se spremnom da preuzmem odgovornost. Stekla sam dovoljno zrelosti, pronašla stabilan posao i uvjerila se da mogu biti prava majka svome djetetu.
Ali, kada sam izrazila svoju namjeru da ga preuzmem i krenem dalje, naišla sam na oštro protivljenje.
Svađa koja je promijenila sve
Maćeha je bila šokirana. Nije mogla vjerovati da želim uzeti svog sina nazad, da želim biti njegova majka. Smatrala je da nije pravedno – da je ona bila ta koja ga je podizala svih ovih godina, ona ga je hranila, presvlačila, uspavljivala i tješila.
– “Ja sam njegova majka u svemu osim po krvi,” govorila je.
Ali ja sam bila odlučna. Moje dijete pripada meni.
Svađe su postale sve učestalije, sve napetije. Ona je prijetila da će dokazati kako sam nesposobna majka i da moje dijete treba ostati s njom. Iako je bila samo maćeha, osjećala je da ima pravo na ulogu majke više nego ja.
Sinoć, dok sam se vraćala kući, nisam ni slutila da će me dočekati najveći šok u životu.
Tišina, suze i praznina
Ušla sam u kuću i čula tihi plač. Moje srce je ubrzano kucalo. Pomislila sam da plače moje dijete, ali kada sam ušla u dnevnu sobu, zatekla sam svog oca kako sjedi u tami s licem skrivenim u dlanovima. Plakao je.
Pogledala sam oko sebe – spavaća soba je bila napola prazna. Ormari su bili otvoreni, stvari su bile razbacane, ali nešto je nedostajalo. Stvari moje maćehe su nestale.
Otišla je.
Ostavila je mog oca.
Pismo koje slama srce
Moj otac je drhtavim rukama izvadio pismo i pružio mi ga.
– “Ostavila je ovo za mene,” rekao je tiho, glasom punim tuge.
Otvorila sam papir, dok su mi ruke podrhtavale. Svaka riječ bila je težak udarac.
“Ti si bila jedina osoba za koju sam mislila da će stati uz mene, ali si me iznevjerio.”
“Odrekla sam se svoje karijere da bih odgajala tvog unuka, a ti si dozvolio da ga tvoja kćerka uzme nazad, kao da ja nisam bitna.”
“Sada te napuštam. Uzela sam novac koji bih zaradila tokom svih tih godina.”
Nisam mogla vjerovati svojim očima. Ostavila je mog oca nakon toliko godina braka. Osjećala se izdano jer smo podržali moju odluku da budem majka svom djetetu.
Tko je zapravo bio u pravu?
Moje srce je bilo puno tuge, ali i olakšanja. Znala sam da nisam učinila ništa loše – samo sam se borila da budem majka svom djetetu. Ali nisam očekivala da će odluka izazvati takvu bol i rasulo u obitelji.
Moj otac je izgubio ženu koju je volio.
Ja sam izgubila osobu koja mi je pomagala kroz najteže trenutke.
Ali što je bilo ispravno?
Jesam li bila sebična jer sam htjela preuzeti svoje dijete nazad?
Ili je moja maćeha bila ta koja nije mogla prihvatiti da nikada nije bila prava majka mog sina? Ostala sam s mješavinom osjećaja krivnje i tuge, ali istovremeno s uvjerenjem da sam učinila ono što je trebalo. Jer majčinstvo se ne može oduzeti, koliko god netko to želio.