Za danas jedna jako zanimljiva priča koja nam dolazi iz segmenta crne hronike. Sve se naime desilo u Bosni i Hercegovini. Krvna se osveta kao koncept obično povezuje s ruralnim ili nerazvijenim sredinama. Iako su učinjeni napori da se eliminira, još uvijek postoji u ovim regijama. Označava stalnu svađu između dviju obitelji koja je nastala ubojstvom člana jedne obitelji, što je rezultiralo ciklusom osvetničkih ubojstava, obično usmjerenih na muške osobe jednog po jednog.
Iako je Crna Gora posebno pogođena, postoje primjeri koji pokazuju prisutnost ovog fenomena iu drugim regijama. I nakon nekoliko desetljeća slučaj iz Zenice, koji je sedamdesetih godina prošlog stoljeća duboko uznemirio javnost, i dalje je snažan simbol ovog događaja.
Priča počinje u kanjonu Morače posljednjih dana svibnja 1971. U to je vrijeme Zeničanin Stipo Čalić upravljao kamionom čija se prikolica nenamjerno sudarila s kabinom teretnog broda, što je rezultiralo tragičnom nesrećom. smrt mladog Milenka Pavlovića. Istraga koja je uslijedila zaključila je da se nitko ne može smatrati odgovornim za nesreću, što je dovelo do toga da je sud oslobodio Stipu. Unatoč ovoj presudi, Rajko Pavlović, ožalošćeni otac preminulog dječaka, nije gajio zlu volju prema Čaliću. No, to se nije moglo reći za Višnju Pavlović, maćehu dječaka, koja je podrijetlom iz Crne Gore. Obuzeta nepopustljivom željom za osvetom, Višnja je odlučila uzeti stvari u svoje ruke i izvršiti odmazdu umjesto svog supruga, čime je nastavila ciklus krvoprolića.
Koristeći se svojom moći uvjeravanja, uspjela je uvjeriti poznato lice Dragomira Dragana Bajčetu, mladog radnika, da izvrši čin krvne osvete lišavanjem života jedanaestogodišnjeg Brune, inače Stipinog sina. Ovaj gnusni čin predlagan je po cijeni od tada 500.000 dinara. Uveliko se nagađa da je za ovo stravično ubojstvo znao i otac žrtve Rajko Pavlović.
Višnjine i Dragomirove želje sežu daleko dalje od običnog ubojstva. Čin koji su počinili nije ništa drugo nego užasan zločin. Višnja je iz Crne Gore doputovala u Zenicu pod krinkom traženja stana za sina. Međutim, njezina prava namjera bila je orkestrirati gnusni zločin i pronaći dječaka čiji bi život oduzela kao odmazdu za gubitak posinka.
Nekoliko je mjeseci marljivo pratila mladića dok konačno nije napravila hrabar potez. Ušavši u kuću Čelićevih, predstavila se obitelji. Anka Čalić, koja je Brunova majka, priznala je da prije ovog susreta nije primijetila nikakve znakove sumnje. No, živo se sjeća dana kada joj se na kućnom pragu neočekivano pojavila ova impozantna ličnost sa sela.
Na moj prag je stigla žena iz sela, izuvši sandale prije nego što je ušla. Objasnila je da traži stan za sina. Moj vlastiti sin, Bruno, dolazio mi je u više navrata, dijeleći s uzbuđenjem: “Mama, mama, naišao sam na tu baku. S ljubavlju me dodirnula po glavi i pitala jesi li ti moja majka.” Kasnije mi je mama javila da je i ona naišla na baku, koja joj je rekla da namjerava isplesti džemper. Ova sjećanja Anka je ispričala u intervjuu 2011. godine za portal “Herceg Bosna”, dok je još bila živa. Tragično je prerano preminuo jedanaestogodišnji Bruno Čalić koji je zadobio devet uboda nožem.
Nakon 42 sata od ubistva, Višnja Pavlović je uhapšena u Pljevljima, dok je Bajčeta odmah priveden iz jednog lokala u Nikšiću. Pred sudom je izrazio kajanje za svoje postupke. Sjećanje na trešnju uvijek će ostati. Nakon suđenja ispunjenog intenzivnim emocijama i užasom, obje osobe su osuđene na smrtnu kaznu.
Rajko Pavlović, Višnjin suprug i otac djeteta koje je tragično izgubilo život u prometnoj nesreći, osuđen je na 20 godina zatvora. Nakon što je odležao kaznu, Rajko Pavlović, Višnjin suprug, na kraju je pušten iz zatvora. Tragično, izdržao je potresno iskustvo svjedočenja njegovog drugog sina, kojeg je dobio s Višnjom, kako je doživio sličnu sudbinu u drugoj prometnoj nesreći.
