Ovih dana je na Netflixu itekko popularn film o fudbalskoj ekipi iz Urugvaja, koja se survala sa avionom u Andima. Na kraju su bili prinuđeni da jedu svoje kolege koji su već ranije preminuli.
U listopadu 1972. dogodila se monumentalna zrakoplovna nesreća u kojoj je sudjelovao urugvajski ragbi tim poznat kao “Old Christians” koji je bio na putu za Santiago, Čile na prijateljsku utakmicu sa svojim odanim navijačima. Ovaj tragični događaj od tada je postao fokus brojnih dokumentarnih, igranih filmova, a nedavno i vrlo popularne serije. To je jedna od najznačajnijih nesreća u povijesti sporta i zrakoplovstva.
U Andama, tragična zrakoplovna nesreća ostavila je sportski tim i njihove suputnike nasukane u podmuklim uvjetima više od 70 dana. Podnoseći surovo vrijeme, ekstremnu glad i pribjegavajući kanibalizmu, njihov opstanak bio je dokaz njihove otpornosti. Ipak, teškoće s kojima su se suočavali tu nisu završile; njihova patnja bila je daleko od kraja.
U intervjuu za emisiju “Minute sa”, Karlos Karlitos Paez otkrio je zadivljujući prikaz te potresne drame. Sada vam predstavljamo bitne pojedinosti ove nedokučive priče, koja je uistinu neshvatljiva. Nezamisliva iskustva i preživljavanje onih koji su to proživjeli nešto su što se riječima ne može dočarati. Nesnosna bol u želucu od dugotrajne gladi jednostavno je nepodnošljiva. U tom trenutku svi smo došli do iste spoznaje, iako se nitko nije usudio to izgovoriti naglas. Nando Parado je bio taj koji je konačno izrazio ono što smo svi mislili kad sam ga obavijestio da su naše zalihe hrane potpuno nestalo.
Rekao mi je: “Carlitose, pribjeći ću konzumiranju pilota.” Paezova priča počinje u Montevideu, gdje sebe opisuje kao privilegiranog sina poznate ličnosti u zemlji. “Rođen sam i odrastao u Montevideu. Moj otac, po imenu Karlos, bio je poznati umjetnik, pa su me svi znali kao Karlitosa, sina proslavljenog slikara. Nedvojbeno je bio lik velike popularnosti, među najcjenjenijim pojedincima u Urugvaju. U djetinjstvu sam bio poprilično udovoljen, točnije, pretjerano, jer bi mi doručak bio poslužen u krevetu i imao sam čuvara koji bi se brinuo o mojim potrebama. To je bila stvarnost mog života do 18. godine kada je sve krenulo drastično. U tom je trenutku viša sila u potpunosti promijenila tijek naših života.
U mjesecu listopadu 1972. odigrao se niz događaja koji su zauvijek promijenili njegov život, kao i živote onih koji su čudom preživjeli tragičnu zrakoplovnu nesreću u Andama. Pohađajući irsku školu pod nazivom College of the Christian Brothers, pružila mu se prilika da se ukrca na sudbonosni let. Ovo konkretno putovanje nije bilo usmjereno samo na ragbi utakmicu, već je cilj bio okupiti što više suputnika kako bi se smanjio trošak puta. Nisu ni slutili da će ova odluka imati duboke posljedice.
Za nas tinejdžere, prilika za putovanje u stranu zemlju bila je više od puke prilike da svjedočimo ragbiju; bila je to prilika da se prepustite kupovini, ostvarite romantične interese ili u najmanju ruku pokušate to učiniti. Euforija koju smo doživjeli bila je nezamisliva. Vjerovali smo da cijeli svijet držimo u rukama iu tom smo trenutku bili ispunjeni čistom radošću, opraštajući se od pubertetskih godina i oslanjanja na roditelje.
U zrakoplovu je bilo ukupno 45 osoba, od čega 40 putnika i pet članova posade. Među putnicima je bilo 35 muškaraca i pet žena, koji su slučajno bili rođaci nekih od ostalih putnika. Osjetio sam radost dok sam se ukrcavao u avion, jer su mi avioni uvijek bili dragi. Bio je to let od Montevidea do Santiaga u Čileu, s namjerom prelaska Anda, veličanstvenog planinskog lanca. Plan nam je bio provesti noć u Mendozi, posljednjem gradu prije dolaska u Ande, zbog mogućih loših vremenskih uvjeta koji bi mogli omesti naše putovanje preko planina. Nažalost, dogodila se tragedija kada je zrakoplov pao s visine od 3500 metara. Pitam se može li se Karlitos sjetiti broja žrtava i prirode ozljeda koje su zadobili oni koji su uspjeli preživjeti.
Nakon utvrđivanja broja osoba koje su poginule u prvoj nesreći i onih koji su podlegli ozljedama kasnije te noći, samo je 27 od prvotnih 45 putnika uspjelo preživjeti do sljedećeg dana. Prije ovog mučnog iskustva nikad se nisam susreo sa smrću iz prve ruke. Odjednom sam se našao okružen beživotnim tijelima i ožalošćenim pojedincima, a sve to na niskim temperaturama od minus 25 stupnjeva Celzijusa. Bili smo lišeni svih bitnih namirnica i zarobljeni u potpuno nepoznatom okruženju. Osjećaj gladi u tom okruženju bio je drugačiji od svega što sam ikada upoznao.
To se nije moglo usporediti s blagim bolom koji osjećamo kad propustimo obrok; bila je to grizla bol u želucu, pitanje života ili smrti. Sama pomisao da pojedem sendvič prestala je postojati. Neizdrživi bolovi u trbuhu koji su bili posljedica dugotrajnog gladovanja bili su nepodnošljivi. U tom trenutku spoznaje među nama se stvorila kolektivna ideja koju su svi istovremeno prihvatili.
Sve nas je obuzimala tiha kontemplacija dok smo zajednički razmišljali o strašnoj situaciji. Međutim, Nando Perado je bio taj koji je hrabro prekinuo šutnju, izrekavši naglas ono što smo svi mislili. Kad sam mu otkrio prazninu skladišta hrane, izgovorio je riječi koje smo izbjegavali.
“Karlitose, proždrijet ću pilota”, povjerio mi je, a s obzirom na okolnosti, bila je to opaska koja se činila gotovo običnom. Uostalom, tragično je izgubio majku i sestru u nesreći. Bilo svjesno ili podsvjesno, gajio je određeni animozitet prema pilotu, zbog čega je bilo moguće da bilo tko razmisli o takvom činu na njegovom mjestu. No, nakon povratka u društvo, najizazovnije im je bilo suočavanje s nezamislivim radnjama koje su poduzeli kako bi preživjeli.
Po povratku u Urugvaj, Kanesa je marljivo posjećivala domove svojih prijatelja, prepričavajući mučna iskustva koja je proživjela i pružajući iskreno objašnjenje za radnje koje su poduzeli kako bi osigurali svoj opstanak.
