Mnoge javne ličnosti iz svijeta muzike ili filma, imaju neke jako velike životne probleme, ali o njima skoro nikako i ne pričaju. Bolest je definitno najgora stvar koja nekoga može da pogodi. U iskrenom otkriću, Rade Petrović, glasovita legenda narodne glazbe, ispričao je kako mu je djetinjstvo bilo pokvareno razvodom roditelja te da mu je nedostajalo entuzijazma za akademsko bavljenje.
Rade, pjevač koji stoji iza renomirane pjesme Šumadijo, Šumadijo, ko bi tebe pojaj, otkriva da je imao buntovnu narav i da je karijeru započeo s nepunih 14 godina. Nesreća ga je pratila kroz život, preživio je dva značajne tragedije i svjedočio sinovoj bolesti. Petrović ističe i ključnu prirodu svog susreta sa suprugom Olgom, koja mu je rodila dva sina, Dragana i Zorana, jer je odmah prepoznao njihovu povezanost.
Godine 1987., kada se Dragan vratio iz vojske, dogodio se tragičan događaj – umrla mu je supruga Olga. S 22 godine Dragan se morao suočiti s gubitkom voljene Olge. Bolovala je od bubrežnog nefritisa, bolesti koja joj je dijagnosticirana tijekom rođenja njihovog mlađeg sina Zorana. Napredovanje njezine bolesti u početku je bilo sporo, ali se s vremenom pogoršavalo sve dok se ništa nije moglo učiniti. Samo mjesec dana prije Olgine smrti, razbolio se i Zoran. Sjećam se da me Olga nazvala dok sam bio kod Radeta i eksperimentirao s nekim novim pjesmama. Hitno me zamolila da brzo dođem jer se Zoranu nije dobro. Srećom, dojurio sam i zatekao ga kako sjedi za stolom, pokušavajući jesti, ali je onda ispljunuo s čudnim izrazom lica. Nije bilo tako davno kada sam pjevao za bolesne u “Lazi Lazareviću”, što je odmah dovelo do reakcije bolnice. Uspjeo sam pronaći medicinsku sestru koja me je uputila da Zorana dovedem odmah, bez obzira što je nedjelja i nema osoblja.
Po našem dolasku ispitivali su je li se Zoran drogirao, ali ja sam ih uvjeravao da se ne drogira. Nakon što je dovezen sam, pregledao ga je liječnik koji je priopćio da će morati ostati u bolnici. Nakon trodnevnog boravka prebačen je na skelu Padina gdje mu je, kaže Rade, postavljena dijagnoza shizofrenije. Bili su to zaista strašni dani za Dragana, Olgu i mene. Olga je mogla samo plakati nad okrutnom sudbinom koja je zadesila nekoga tko je tek započeo svoj životni put i sada se suočava s budućnošću lišenom bilo kakve radosti ili svrhe. To je bila stvarnost s kojom smo se suočili – on više nije bio sposoban zadržati posao, održati obitelj ili se baviti bilo kakvim značajnim aktivnostima. Uz pomoć ‘Jugoleka’ uspjo sam nabaviti potrebna sredstva za dijalizu za Olgu i zahvat sam obavila kod kuće. Zalihe su nam dostavljane jednom mjesečno. Zoranova hospitalizacija dogodila se u oštroj zimi 1987. godine. Unatoč niskim temperaturama, nastojao sam posjećivati Zorana svaki dan od podneva do pet popodne.
Bilo je srceparajuće svjedočiti propadanju nekoga tko je nekoć igrao nogomet za reprezentaciju, a sada svedenog na krhku figuru opuštene kože. Olga mu je svaki dan marljivo pripremala juhu i pakirala je u termosicu zajedno s ostalom hranom. To je bio jedini način da se osigura da će jesti. U tim dugim, uskim hodnicima koji su se protezali po stotinjak metara, hodao bih s njim. Učinio sam sve što sam mogao da mu boravak učinim ugodnijim, čak sam pribjegao davanju darova i mitu. Smješten je u posebnu prostoriju, stalno pod budnim okom medicinskih sestara iza stakla. Bila je to delikatna situacija kad je trebalo Zoranu reći istinu. Još je bio u fazi oporavka pa su ga odlučili prebaciti u bolnicu. Liječnik je savjetovao da se vijest ne otkriva odmah, pa su izmislili priču, rekavši mu da sam u Sarajevu i čuvam tezgu, a zapravo organiziram Olgin sprovod. Cijela se šarada vrtjela oko mog “sprovoda” za Olgu. Čim smo je položili na počinak, šogor i ja smo se presvukli i otišli po Zorana. Imao je osjećaj da nešto nije u redu i morala sam mu nježno priopćiti vijest da je stanje njegove majke kritično i da se liječnici boje za njezin život.
Nakon što smo primili vijest od svog liječnika, obaviješteni smo da mu je potrebno priopćiti informaciju. Naknadno su liječnici prenijeli informaciju, što je dovelo do njegove zvučne uznemirenosti. U tom sam trenutku donio odluku da ga maknem iz bolnice. Odlučno sam izjavila da svog voljenog Zorana više ni pod kojim okolnostima neću podvrgnuti tom okruženju. Po odlasku iz bolnice temperatura mu je iznosila zabrinjavajućih 41 stupanj. Petrović, koji je već nekoliko godina prije toga preživio tragičan gubitak drugog sina Dragana, nikada nije uspio u potpunosti prevladati pogubni učinak koji je to na njega ostavilo.
Moj najstariji sin Dragan preminuo je prije tri i po godine. Radio je kao profesor gitare na glazbenoj akademiji. Neočekivano, u roku od osam dana, napustio je ovaj svijet. Bila je to posljedica aneurizme mozga, koja je uzrokovala puknuće njegove krvne žile. Dogodilo se tako iznenada, kao da je jednostavno odlučio da je vrijeme da ode. U to vrijeme sam bio na okupljanju s prijateljima povodom proslave Svetog Nikole. Tada mi se hitno javila kćerka Mila koja me je obavijestila da s Draganom nešto nije u redu i da hitno moram kod njega.
