Dvadeset i jednu godinu nakon što je počela da oplakuje nepoznate ljude na sahranama, Zorica je stigla do događaja koji joj je promijenio cijeli život: na ispraćaju uglednog Beograđanina saznala je da je čovjek u kovčegu zapravo njen biološki otac, dok su tajne iz prošlosti, stare fotografije i ime žene Vera otvorili priču koju niko u porodici nije želio izgovoriti naglas.
Priča o Zorici nije samo neobična ispovijest o poslu koji većini ljudi djeluje gotovo nezamislivo. Ona je i zapis o siromaštvu, porodičnim prećutkivanjima, skrivenim odnosima i o tome koliko dugo neka istina može ostati zaključana iza šutnje. Zorica je godinama zarađivala tako što je na sahranama stajala uz kovčeg, držala maramicu, izgovarala nekoliko riječi ili jednostavno glumila blisku rodbinu kada je porodicama trebalo da ispraćaj izgleda dostojanstveno i potpunije.
U njenom slučaju, međutim, taj posao nije bio tek egzotična fusnota, nego način da prehrani porodicu u trenutku kada je muž ostao bez posla, a zatim obolio. Čistila je stanove, čuvala djecu i prihvatala sve što je moglo donijeti makar malo novca, ali ništa nije bilo dovoljno. Tek tada je, preko žene iz cvjećare u blizini beogradskog groblja, došla do prvog angažmana kao profesionalna narikača. U početku ju je prijedlog uvrijedio, a zatim, kako je sama kasnije priznala, pristala je jer nije imala mnogo izbora.
Od tog trenutka počela je da vodi sopstvenu evidenciju: u svesku je upisivala imena ljudi za koje je oplakivala, a tokom dvanaest godina skupilo se gotovo tristo sahrana. U toj tihoj i teškoj rutini naučila je mnogo o ljudima, ali i o tome kako izgled tuge često vara. Na nekim ispraćajima bilo je malo prisutnih, a bol je bio stvaran. Na drugim je bilo mnogo ljudi, ali bez iskrene emocije. Upravo tu, u tom iskustvu između stvarne žalosti i društvene predstave, leži ključ Zoričine priče.
Posao koji je počeo iz nužde
Prvi Zoričin angažman odveo ju je na sahranu starijeg čovjeka sa Zvezdare koji je, kako je kasnije saznala, živio gotovo sam. Tamo je bilo tek nekoliko ljudi, a komšinica koja se oprostila od pokojnika izgovorila je rečenice koje su je pogodile snažnije nego što je očekivala. Zorica je tada zaplakala bez glume. Taj trenutak joj je, kako je opisala, otvorio oči: iza svakog kovčega stoji život koji drugi možda nikada neće upoznati do kraja.

Tokom godina prisustvovala je sahranama bogatih i siromašnih, ljudi koji su imali brojnu porodicu i onih koje je ispratilo tek nekoliko susjeda. Vidjela je sinove i kćeri koji su se mirili pored groba, ali i nasljednike koji su jedva čekali da ceremonija završi. Upravo to iskustvo naučilo ju je da broj prisutnih ne govori uvijek ništa o pravoj bliskosti, baš kao što ni tišina ne znači nužno ravnodušnost. U njenoj profesiji, koliko god neobičnoj, svaka sahrana bila je zaseban svijet.
Zato joj je poziv koji je stigao mnogo kasnije odmah djelovao drugačije od svega što je do tada doživjela. Nepoznati muškarac ponudio joj je honorar deset puta veći od uobičajenog, ali je postavio i jedan neobičan uslov: nije smjela plakati. Nije joj želio odmah otkriti ime pokojnika, samo je rekao da treba da bude prisutna i da ne postavlja pitanja. Kada ga je pitala zašto bi nekome trebala narikača ako ne želi suze, uslijedio je odgovor koji je dodatno pojačao nelagodu: “Zato što ste vi jedina osoba koja tamo treba da bude.”
Sutradan je stigla koverta s uputstvima. U njoj je stajalo da treba da obuče crnu odjeću, ostavi telefon kod kuće i ne govori ni s kim. Na papiru se nalazilo i ime pokojnika, čovjeka čije je lice povremeno završavalo u novinama i koji je, prema opisu iz priče, bio ugledan i veoma imućan Beograđanin. Tada je njen suprug prepoznao ime i naglo promijenio ponašanje. Iz ruke mu je ispala šolja, problijedio je i počeo je preklinjati da ne ide.
Njegov strah nije bio obična nelagoda. Priznao joj je da je pokojnika poznavao odranije, ali nije želio objasniti odakle. Jedino što joj je rekao bilo je da, ako neko spomene njegovo ime, kaže da ništa ne zna. Ipak, Zorica je odlučila da ode. Na dogovorenoj lokaciji čekao ju je crni automobil, a vozač je odvezao do velikog privatnog imanja iza visokih zidova. Tamo su bili parkirani skupi automobili, a ispred vile stajali su ljudi u tamnim odijelima. Sve je, prema njenom opisu, djelovalo kao strogo kontrolisan događaj, a ne kao običan oproštaj.
Tišina koja je govorila više od riječi

Na imanju je odmah primijetila neobičnu atmosferu. Niko nije plakao, gotovo niko nije razgovarao, a prisutni su se ponašali kao da su zabrinuti zbog nečega što se ne izgovara naglas. Kovčeg je bio zatvoren, bez uobičajene fotografije pokojnika, što joj je dodatno privuklo pažnju. U takvom okruženju i najmanji detalj djelovao je kao signal da se iza ceremonije krije nešto drugo. Umjesto tuge, prostorom je dominirala napetost.
Dok je stajala među ljudima, nisu joj promicali pogledi koji su se brzo sklanjali, kao ni međusobno osmatranje prisutnih. Neki su djelovali kao da čekaju da ceremonija što prije završi, a drugi kao da paze jedni na druge. Taj sloj opreza, kako je kasnije opisala, nije ličio na sahranu, već na okupljanje ljudi koji više strahuju nego što tuguju. Čak joj je i suprugovo prethodno upozorenje tada dobilo novu težinu.
Najčudniji trenutak desio se pri odlasku. U dvorištu je ugledala svog muža kako razgovara sa ženom. Nije joj prišao, ali ju je prepoznao i u njegovom pogledu, kako je ona to doživjela, nije bilo ničega osim straha. Vozač joj je potom uručio kovertu s honorarom. Kada ju je otvorila, između novčanica pronašla je staru fotografiju. Na njoj su bili pokojnik, njen suprug i nepoznata žena. Na poleđini je stajala kratka poruka: “Pitaj ga šta se dogodilo Veri.”
Kod kuće je pokazala fotografiju suprugu, a njegovo lice se, prema njenom svjedočenju, odmah promijenilo. Tada je priznao da je Vera bila žena koja je prije mnogo godina nestala pod neobičnim okolnostima. U to vrijeme radio je u preduzeću kojim je upravljao pokojnik, a Vera je ondje vodila dokumentaciju. Navodno je otkrila poslovne nepravilnosti i zaprijetila da će ih prijaviti. Nakon toga, kaže Zorica, počeli su pritisci, a zatim je Vera nestala. Suprug je imao kopije pojedinih dokumenata, ali nije otišao u policiju. Umjesto toga, prihvatio je povoljno stambeno rješenje i potpisao izjavu kojom se odrekao saznanja o njenoj dokumentaciji.
Tek tada je Zorica saznala da stan u kojem je porodica decenijama živjela nije stečen na način koji joj je muž do tada predstavljao. U staroj kutiji pronašao je i fasciklu te kovertu s njenim imenom. Unutra je bila fotografija žene koja u naručju drži djevojčicu u svijetlom kaputiću. Zorica je dijete prepoznala odmah. Bila je to ona. U tom trenutku saznala je i da žena koju je cijelog života smatrala majkom nije bila njena biološka majka.

Ime koje je došlo prekasno
Prema onome što je kasnije saznala, Vera ju je rodila kao mlada žena nakon veze s oženjenim i utjecajnim muškarcem. Njena prijateljica, koja nije mogla imati djece, prihvatila je da je odgaja. Tako je Zorica odrasla uz ženu koju je voljela kao majku, dok je njena biološka majka ostala iza jedne tihe i nedorečene prošlosti. Istovremeno, čovjek kojeg je tog dana oplakala na sahrani bio je njen biološki otac.
Sutradan je pronašla starijeg gospodina, nekadašnjeg pravnog savjetnika pokojnika, koji joj je mogao potvrditi dio priče. On joj je rekao da je njen otac znao za njeno postojanje, da je znao gdje živi, za koga se udala i koliko djece ima. Ipak, nikada nije skupio hrabrost da joj priđe i prizna očinstvo. U pismu koje je ostavio, navodno je priznao da se godinama bojao gubitka ugleda, porodice i društvenog položaja. Tvrdio je da je pokušavao pomagati izdaleka, ali da je tek pred smrt shvatio šta je propustio.
Nakon svega prestala je da radi kao narikača. Nije osjećala sram zbog posla koji joj je ranije omogućio da prehrani porodicu, ali više nije mogla oplakivati nepoznate ljude dok je pokušavala razumjeti vlastitu tugu. Sa suprugom nije odmah izgladila odnos, iako su ostali zajedno. Njena odluka bila je jasna: više nije željela živjeti okružena prešućenim činjenicama. Djeci je ispričala sve, jer nije htjela da jednog dana i oni otkriju istinu o porodici na bolan i nagao način.
Nekoliko sedmica kasnije posjetila je grob žene koja ju je odgojila. Sa sobom je ponijela dvije fotografije: jednu žene koja ju je držala kao dijete i drugu na kojoj je Vera drži u naručju. Dugo je sjedila između dvije slike, pokušavajući da pomiri ljubav koju je dobila s istinom koja joj je bila uskraćena cijelog života. Tada je, prvi put nakon mnogo godina, zaplakala bez honorara, bez glume i bez publike.
Po povratku kući otvorila je staru svesku u koju je godinama upisivala imena pokojnika. Na posljednjoj stranici dopisala je još jedno ime: Otac. Za nju je to bio trenutak kada je jedna životna epizoda zatvorena, ali ne i sve njene rane. Ostalo je pitanje na koje više nije mogla dobiti odgovor: zašto je čovjek koji je znao da postoji nijednom nije zagrlio.



