Kemal Monteno ostao je upamćen kao jedan od najprepoznatljivijih glasova Sarajeva i bivše Jugoslavije, umjetnik čija je biografija bila isprepletena muzikom, porodičnim vezama, ratnim godinama i teškom borbom sa bolešću, a njegov odlazak 21. januara 2015. godine zatvorio je jedno od najvažnijih poglavlja regionalne muzike.
Rođen 17. septembra 1948. u Sarajevu, Monteno je odrastao u porodici koja je spojila različite kulture i iskustva. Njegov otac Osvaldo bio je Italijan, a majka Bahra Bosanka, što je, prema svemu što je ostavio iza sebe, oblikovalo njegov senzibilitet i otvorenost prema različitim muzičkim izrazima.
Taj spoj identiteta kasnije se osjetio i u njegovim pjesmama, koje su znale govoriti istim jezikom i o ljubavi i o gradu, i o ličnoj boli i o kolektivnom pamćenju.
Iako mu je u mladosti fudbal bio prva velika preokupacija, muzika je ubrzo preuzela glavnu ulogu. Nije to bio nagli zaokret, nego postepeno sazrijevanje jednog autora koji je shvatio da se najdublje izražava kroz melodiju i stih. Upravo je ta prirodna lakoća u prenošenju emocija kasnije postala njegov zaštitni znak, zbog čega su ga slušale različite generacije, a njegove pjesme ostajale uz ljude u trenucima slavlja, nostalgije i tuge.
Prijelomni trenutak u njegovoj karijeri desio se 1967. godine na festivalu “Vaš šlager sezone”, gdje je pjesma “Lidija” privukla pažnju publike i označila početak ozbiljnog uspona. Od tog trenutka Montenovo ime se sve češće vezivalo za pjesme koje su prelazile granice običnog hita i pretvarale se u svojevrsne generacijske oznake.
“Sarajevo, ljubavi moja” i “Zemljo moja” postale su više od popularnih numera; one su nosile emocionalni pečat grada i vremena, a za mnoge slušaoce i ličnu mapu sjećanja.
Veliki dio njegove snage ležao je u tome što je znao pretvoriti privatni osjećaj u pjesmu koju su drugi doživljavali kao svoju. U njegovom opusu posebno se izdvajaju teme ljubavi, svakodnevice i pripadnosti, a upravo zato pjesme poput “Ne plači majko” i “Adrijana” i danas prizivaju snažne reakcije.
Nije riječ samo o nostalgiji za vremenom kada su nastale, nego i o osjećaju da su te pjesme uspjele ostati iskrene u eri kada se mnogo toga brzo troši i još brže zaboravlja.
Posebno mjesto u njegovom stvaralaštvu zauzimale su ljubavne pjesme inspirisane porodicom i suprugom Brankom. Jedna od najpoznatijih, “Jedne noći u decembru”, nastala je iz emotivne potrebe da se u pjesmu pretoči nemogućnost da se voljenoj osobi priušti poklon. Upravo u toj jednostavnosti sadržana je Montenova vještina: nije morao stvarati velike dramaturške efekte da bi slušalac osjetio težinu osjećanja. Dovoljno je bilo nekoliko stihova i njegova prepoznatljiva interpretacija.
Njegov autorski rad nije bio ograničen na vlastite nastupe. Pisao je i za druge izvođače, čime je dodatno proširio svoj uticaj na muzičkoj sceni. Među saradnjama koje su obilježile regionalnu muziku posebno se ističe pjesma “Nije htela”, koju je izveo zajedno s Oliverom Dragojevićem.
Susret dva velika imena, svaki sa svojim prepoznatljivim glasom i emotivnim kodom, dao je dodatnu težinu njegovom naslijeđu i pokazao koliko je Monteno bio cijenjen i kao autor i kao izvođač.
Rat u Bosni predstavljao je posebno težak period i za njegov život i za grad iz kojeg je potekao. Monteno je odlučio ostati u Sarajevu uprkos okolnostima koje su za mnoge značile odlazak, prekid normalnog života i neizvjesnost. U tom vremenu njegova muzika dobila je još jedno značenje: postala je znak trajanja, način da se ljudima ponudi nešto poznato i toplo u svakodnevnici obilježenoj strahom i oskudicom.
Nije bio samo umjetnik na sceni, već i glas koji je mnogima pomagao da izdrže dan za danom.
Tokom rata i nakon njega, nastupi su mu često imali snažan emotivni naboj. Pjesme su izvođene na humanitarnim koncertima i u prilikama kada je muzika imala i praktičnu i simboličku ulogu. Kasnije se preselio u Zagreb, gdje je nastavio karijeru i susretao publiku koja je u njegovom glasu prepoznavala i Sarajevo i širi prostor zajedničkog kulturnog sjećanja.
U njegovim koncertima nije bilo mnogo distance između izvođača i publike; pjesme su zvučale kao razgovor s onima koji znaju šta znači izgubiti, a ipak ostati vezan za ljepotu života.
Iza javne slike uspješnog umjetnika stajao je i čovjek snažno vezan za porodicu. Supruga Branka, sin Đani, kćerka Adrijana te unuci Laura i Lara bili su, kako je sam pokazivao kroz mnoge godine, njegov najveći oslonac i najvažnije uporište. U intervjuima je isticao koliko mu je porodica značila i koliko mu je podrška bliskih ljudi pomogla da prolazi kroz profesionalne uspone i životne udare.
Ta porodična dimenzija nije bila sporedna u njegovoj biografiji; naprotiv, upravo je ona često davala smisao njegovim pjesmama o ljubavi i domu.
Upravo u završnici života priča o Kemalu Montenu dobila je i bolniju, gotovo dokumentarnu notu. Njegove posljednje godine bile su obilježene borbom sa zdravljem, a nakon transplantacije bubrega stanje mu se dodatno zakomplikovalo. Ipak, prema izvornim navodima, do samog kraja je zadržao duh koji ga je pratio i ranije, uključujući i humor zbog kojeg su ga mnogi pamtilli kao čovjeka bliskog i neposrednog.
Ta osobina činila je kontrast težini bolesti i podsjećala da iza velikog umjetnika stoji obična ljudska izdržljivost.
Preminuo je 21. januara 2015. godine, a kao zvanični uzrok smrti navedena je sepsa, nastala kao posljedica komplikacija nakon transplantacije. Njegov odlazak izazvao je veliku prazninu, ne samo među onima koji su ga lično poznavali nego i među generacijama koje su rasle uz njegove pjesme. Sahranjen je u Sarajevu, gradu koji je bio i njegovo porijeklo i njegovo trajno emocionalno sidro.
Upravo zato njegovo ime i danas nosi posebnu težinu: ono ne označava samo uspješnog pjevača, nego i umjetnika koji je znao sačuvati vezu između grada, publike i vlastite intime.
Njegova ostavština ostala je prisutna u pjesmama koje se i dalje pjevaju, u sjećanjima na nastupe koji su imali posebnu toplinu i u osjećaju da je jedan glas uspijevao objediniti različite ljude u zajedničkoj emociji. Kemal Monteno je, kroz karijeru koja je trajala decenijama, izgradio nasljeđe koje nije vezano samo za hitove, nego i za način na koji je publiku učio da muzika može biti utočište.
Zbog toga njegova priča i poslije smrti ostaje otvorena u svima koji u njegovim stihovima i danas prepoznaju dio vlastitog života.
